Piše: Milorad Bjelogrlić
U petak je u 86. godini na put bez povratka otplovio Pero Zlatar, jedan od poslednjih legendarnih novinara „velike” Jugoslavije. Kada iz novinarstva nestane neko koga ste skoro svakodnevno čitali još pre pet decenija, prvo zamišljali ko je i šta je, pa onda još imali i čast i zadovoljstvo da ga upoznate, povremeno se družite sa njim, onda će svi lepo vaspitani ljudi koji pretenduju da se zovu novinari da se sete takvog čoveka, bez obzira što je skoro ceo radni vek pisao, uglavnom, za zagrebačke novine.
Jednom novinar, uvek novinar. Pero je rušio prepreke, barijere, stvarao trendove i stalno tvrdio da za novinare nema starosne granice. Za razliku od većine, Pero je bio izuzetno cenjen, priznat, poštovan i kao publicista. Objavio je dvadesetak knjiga (o Enveru Hodži, Anti Paveliću, dečijih knjiga...).
Uz njegove tekstove, intervjue, reportaže odrasle su i učile generacije i generacije klinaca koji su detinjstvo i mladost proveli u nekadašnjoj SFRJ. Nije imao ni 16 godina kada je za „Omladinski borac” (1950) izveštavao sa turnira omladinaca u Kanu, gde je bio mlađi od svih reprezentativaca.
Pero je bio takav, tvrdoglav, uporan, kada se nečega uhvati, dok ne uradi kako treba ne napušta temu. Bio je svestran. Pisao je o svemu i svačemu, a mnogo je voleo i sport. Dva puta se probao i kao sportski funkcioner. Oba puta veoma uspešno. Od 1968 do 1972. je obavljao funkciju predsednika KK Lokomotive iz Zagreba, prethodnice čuvene Cibone trostrukog prvaka Evrope. Iz tog perioda ga veže i kumstvo sa Nikolom Plećašom i njegovom suprugom Dadom Paskojević.
U to vreme je košarka na velika vrata preko TV ekrana ušla u sve domove širom Jugoslavije i postala šampion sveta. Na Perinu incijativu je uvedena praksa da pre utakmica poznati pevač, glumac, književnik... podbacije loptu na centru. To je i doprinelo ogromnoj afirmaciji basketa na brdovitom Balkanu.
Malo ko zna da i njemu pripada deo zasluga zašto je Robert Prosinečki postao član Crvene zvezde.
– Zvezdaši bi trebalo da me časte. Ja sam potpisao ispisnicu Dinama za odlazak Roberta Prosinečkog u Crvenu zvezdu. Ćiro ga je iz samo njemu znanih razloga „otpisao”, a Silvije Degen, koji je bio advokat Dinama, savetovao nas je da ga pustimo pošto će on u svakom slučaju otići, jer je potpisao kao maloletnik i ugovor nije bio pravno valjan. Zvezda je tog leta bila zainteresovana i za Vlada Kasala iz Osijeka. Zvali smo ih i džentlmenski se dogovorili da pustimo Prosinečkog, a oni da nama ostave Kasala – pričao je o vrućem prelaznom roku 1987. godine Pero Zlatar, u to vreme direktor Dinama i desna ruka Ćire Blaževića.
Od 1981. godine je živeo na relaciji između Zagreba i Beograda. Sve do poslednjeg otkucaja srca je pisao, neumorono kao kada je počinjao. Umeo je da razgovora sa ljudima, bio beskrajno zanimljiv. Sa njim nikada nije bio dosadno. U najgora vremena, kada je Jugoslavija 1999. godine bila bombradovana, svih 78 dana je proveo na Ceraku i nijednom nije išao u podrum.
– Imenik mi je sve tanji. Imam društvo u Maderi za koju tvrdim da spada u najboljih 15 kafana u Evropi. Mnogo mi se dopada optimizam Beograđana i strašno volim da se družim sa njima – pričao je poslednji put kada smo pre pet meseci sedeli u Kasini.
Pero Zlatar je u višecenijskoj novinarskoj karijeri naučio onu najvažniju lekciju. To je kako sa što više dostojanstva ostariti, ne biti nikome dosadan, nametljiv i pristojno umreti, da te svi žale, i u Zagrebu, ali i Beogradu.
Pero počivaj u miru. Neka ti je laka zemlja. Imalo se od tebe i te kako šta da nauči i o novinarstvu, ali i o životu.
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.