Odjavna špica biografskog dokumentarnog filma „Ivanova igra”, kao retko kad, bila je sastavni deo čemerne priče o igračkom i životnom lomu jednog od najznamenitijih fudbalera u bogatoj istoriji splitskog Hajduka i jugoslovenske reprezentacije, od najboljih mladih igrača Evrope i sveta. Ivanu Gudelju tad i nakon 34 leta najbitnije: od najvoljenijih na bivšim nam republičkim i pokrajinskim podnebljima.
Ne, iako se nameće, nije reč o svud odomaćenom nekulturnom postupku, tom preranom ustajanju i energičnom hitanju ka izlaznim vratima i ponajmanje veličanju gospoštine sinoć prisutne u Jugoslovenskoj kinoteci.
Ne... već o okamenjenim pogledima uprtim u veliko platno, poštovanju brojnih aktera ovog nagrađivanog digitalnog zapisa vanrednog hrvatskog reditelja Tomislava Žaje. Nabujalim emocijama, produbljenoj empatiji, egoističnom porivu da mrak potraje... orošenim očima, sve upadljivijim i u saglasju s doziranim obasjajem predivnog prostora drevnog zdanja u Uzun Mirkovoj 1.
Nepomičnima, ispostavilo se, nedovoljan impuls za kraj...
Njemu, šezdesetogodišnjaku sa srčanim balunom za cili svit, milioniti trijumfalni početak - postigrački i životni.
Nama, očevicima potresnih svedočenja o naprasnom prekidu vanvremenske karijere u 26. godini, žilavom borcu s hepatitisom B, udovcu kad mu vreme bilo nije i brižnom ćaći Ivani i Đani – nauk i inspiracija.
Ali... ne i neposredno posle filma. Tad izoštrena čula čine svoje, poput stvrdla razarajuće prodiru kroz želudac, srce, bubrege, pankreas... jetru.
Ali... i, provociraju sive ćelije da bolno pucketaju, naprežu do pucanja u traženju odgovora na pitanje svih pitanja: od kakvog je genetskog materijala sazdano telo glavnog junaka filma, ove priče kad bi i kevlar pukao...
- Ne znam... Bog je tako odredio, valjda.
Uzbudio se, utisak je, teško uspevao da poveže reči s disanjem.
- S bolešću i depresijom sam se borio tri godine, bolnu istinu o neigranju teško prihvatio i, razumljivo, nevoljno pomirio sa zluradom sudbinom.
Bezbroj puta ponovljenu Gudeljevu mantru: život je lep, živeti se mora; ponajbolje je u filmu definisao legenda zagrebačkog Dinama Marko Mlinarić „okrivivši” rodno Zmijavce za stameni karakter.
- Nešto znači, sigurno – zainteresovano potvrđuje, Gudelj.- Odatle, tačnije: iz roditeljskog doma sam crpeo snagu, nadograđivao u porodici, dopunjavao s rodbinom, prijateljima... slučajnim susretanjima s nepoznatim ljudima. Borba... teška.
Karakternu istrajnost je iskazivao i na terenu, čini se, najupečatljivije na blatnjavo neuslovnom u osmini finala Kupa UEFA 1985. s Dnjeprom ovekovečenu u filmu, inače i duboko urezanu u sećanju savremenika.
- Simbolika, ne znam šta bih drugo rekao. Zasigurno i odnos prema dresu, životu. Na kraju – pobeda.
Usklađeno ćutimo...
- A, imao sam svet ispred sebe... kao na dlanu. Skladan i srećan brak, divnu suprugu Mirjanu... umrla je u četrdesetčetvrtoj.
Stezao je vilice sve dok snažni dentalni pritisci nisu nabubreli vene da tegobno pulsiraju u slepoočnicama.
- Tuga... prijatelju, velika beda i jad. Imao sam i preunosne ponude najvećih evropskih klubova, dogovoreni transfer u Real Madrid. Kapiten Hajduka bio i reprezentacije, najmlađi svih vremena. I... sve se raspršilo u sekundu.
(CEO TEKST možete da pročitate u današnjem štampanom ili PDF izdanju Žurnala)
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.