Iz prestonice svetske kraljice sportova u Monaku, jasno su razglasili svima – buduća carica, a sada princeza, ili kako oni to krste Zvezda u usponu, živi u Srbiji. Ime joj je Adriana Vilagoš.
Ima devet godina od kako je iz Sente, sav ushićen, legendarni Laslo Taboroši javio „Žurnalu“ sa školskog takmičenja održanog aprila 2014. u Subotici, da je jedna devojčica, u četvrtom osnovne, bacila vorteks do 33 metra i to prvi put u životu. Vest o velikom talentu iz Malog Iđoša osvanula je u novini.
Prolazilo je vreme, pratili smo mnogo pre sveta uzlet zvezdice, čije će ime, Adriana Vilagoš, ubrzo postati poznato mnogima. Spomenuti rezultat popeo se do 79,23 metra početkom 2017.
Da bi bilo jasnije o čemu je reč – dostignuće u ovoj spravi (nalik velikom ili debelom pikadu), trebalo bi da bude adekvatan onome, koji će u karijeri u bacanju koplja ostvariti isti atletičar. Svetski rekord za seniorke drži Barbara Špotakova (Češka) od 2008. godine sa 72,28 m. Lako je zaključiti da je Adriana rođena da bude rekorderka i da bi trebalo da, uz pravi trening i uslove, svakako postane najbolja u istoriji discipline.
Krenimo od početka i prvih vaših koraka u sportu?
– U prvom razredu osnovne škole počela sam da treniram rukomet. U Malom Iđošu nije bilo prilike da se baviš nekim drugim sportom osim stonog tenisa, pa sam zamolila mamu da nam drži treninge rukometa, jer je ona imala završenu školu za rukometnog trenera. Meni se svideo taj sport, pa sam postala rukometašica – priča Adriana za „Žurnal“.
Kako je došlo do toga da bacate vorteks?
– Zahvaljujući mom profesoru fizičkog Zoltanu Halasu, učestvovala sam na svom prvom atletskom takmičenju. Prijavio me je na okružno školsko takmičenje u bacanju vorteksa. Na licu mesta sam prvi put videla vorteks i posle nekoliko probnih bacanja pobedila sam na takmičenju i plasirala se kao najbolja na školsku olimpijadu Vojvodine, gde sam pobedila. Sledeće godine ponovo me je profesor prijavio na školsko takmičenje i on me je i povezao sa Senćanskim atletskim klubom.
Kada ste odlučili da se potpuno posvetite atletici i zašto?
– U početku paralelno sam igrala rukomet i bacala vorteks. Rukomet mi je bio glavni sport, a vorteks hobi. Kako su stizali rezultati u bacanju vorteksa, pa u koplju , bacanje koplja je postao moj glavni sport, a rukomet hobi. Ovaj preokret se desilo u osmom razredu osnovne škole.
Činjenice govore da ste u svim mlađim kategorijama ostvarili praktično svetski rekord?
-Izuzetno mi je drago zbog toga. One su nam pokazatelji da smo mama i ja bile na dobrom putu. Presudile su da sam na kraju izabrala koplje, a ne rukomet. Uvek mi je bio i ostao izazov da prebacim najbolje rezultate vršnjaka.
Planirate li to i u juniorskoj konkurenciji ove godine?
– Naravno. To mi je glavni cilj za ovu sezonu. Zvanični Evropski rekord držim hicem sa Svetskog juniorskog prvenstva iz Kolumbije - 63,52 metra, a zvanični svetski rekord drži kubanka Julemnis Aguilar iz 2015. godine sa 63,86. Namerno sam govorila oba puta reč „zvanični“, jer je Grkinja Elina Cengko bacila najduži hitac svih vremena u ovoj uzrasnoj kategoriji - 63,96, ali njen rezultat nije priznat kao rekord jer nije bila na doping kontroli posle bacanja.

Stručnjaci misle da je na putu do vrha neophodno da pre svega izlečite povredu stopala, zbog koje imate problema ove godine, ali i poboljšate zalet, jer je vaša disciplina najsprinterskija od svih bacačkih?
– U pravu su, to i mi mislimo. Već sam skoro tri godine imala problema sa levim skočnim zglobom, pogotovo nakon Svetskog prvenstva, pa smo na treninzima malo zapostavile skokove i sprinteve. Znamo da mi je zalet slabiji, ali noga ne bi izdržala brži. Sada se već osećam bolje i počele smo da radimo više po ovom pitanju.
Kako ocenjujete pomoć SAS-a, posebno u stručnom delu, ranije od Nikole Tomasovića i Slobodana Stojića, a sada Dragiše Đorđića, ali i u pogledu uslova?
– Srpski atletski savez nam pomaže već godinama. Zadovoljna sam uslovima, koje imamo kod kuće u Malom Iđošu. Imamo svoje zaletište, svoju teretanu i mogućnost korišćenja školske sale skoro svakodnevno. Što se stručnog tima tiče ranije smo imali Nikolu Tomasovića. On nam je puno pomagao, naročito u organizacionom smislu, sve nam je rešio šta god nam je bio problem ili dilema. Sada nam je mentor za bacanja Dragiša Đorđić. Mi cenimo njegovo iskustvo i znanje i znači nam što je voljan da to podeli sa nama. Moram da istaknem i Slobodana Stojić, koji nam već dve godine pomaže u pogledu trčanja i skokova, da trčim atletski. Mnogo nam je pomogao kod učenja pravilnog izvođenja vežbi sa šipkom u teretani.
Ima li nečeg što smatrate da bi bilo neophodno da dobijete kako biste napredovali?
- Ništa što može da se kupi i nabavlja…
Rezultati ostvareni u bacanju vorteksa nagoveštavaju iste rezultate u seniorskoj konkurenciji. To znači da bi trebalo da budete bolja od Špotakove za pet metara. Kako na to gledate?
– Ne razmišljam o tome. To je samo pretpostavka, ali bilo bi prelepo ako bi se ostvarilo. Treba puno da se radi i da se kockice slože da bi mogla i da se približim rekordu, a ne da ga i prebacim.
Kako se osećate kad se na velikom takmičenju nađete sa svojim vršnjakinjama, a kako kada su pored vas, kao u Minhenu, seniorke?
– Na juniorskim takmičenjima bacam mnogo opuštenije. Na primer u Kolumbiji sam posle prvog hitca od 60,66 znala da sam odbranila svetsku titulu i mogla sam da se takmičim opušteno. Prvenstvo Evrope u Minhenu bilo je moje prvo veliko seniorsko takmičenje . Bila sam u dobroj formi, sa bolom u stopalu, a većina atletičarki već su imale bolje rezultate od mene. Nije mi bilo svejedno, imala sam neopisivi strah u početku. Ni sad mi nije jasno kako sam uspela da se saberem prilikom svakog od tri najbitnija hica i dođem do zvanja vicešampionke.
Imate medalju s Prvenstva Evrope za seniorke 2022. u Minhenu. Predstoje vam ove godine Svetski šampionat i 2024. Olimpijske igre. Mnogi vas vide na pobedničkom postolju na oba događaja. Da li vas to motiviše ili sputava?
– Ni jedno, ni drugo. Pokušavam da ne razmišljam o tome, jer mislim da moram još puno da napredujem da bi mogla da pariram najboljim svetskim bacačicama koplja. Srebrna medalja s Evropskog prvenstva je stvarno odličan rezultat, ali ako pogledate bila sam tek 15. na svetskoj rang listi za prošlu godinu i većina ispred mene nisu Evropljanke, pa će konkurencija biti mnogo jača.
Poznavaocima je već nekoliko sezona jasno da je reč o najvećem atletskom talentu do sada uopšte na prostorima nekadašnje Jugoslavije. S nestrpljenjem očekujemo nove podvige devojke koja kopljem skida zvezde.
NE NAPUŠTA „MONT EVEREST”
Adriana je od 2017, kad je bila mlađa pionirka, iz godine u godinu ostvarivala najbolje rezultate na planeti svih vremena u svom uzrastu. Po atletskim pravilima od mlađih juniorki se vode zvanični svetski rekordi. Koplja su težine u mlađoj kategoriji teška kod devojčica 500 grama, a od juniorskog staža 600 grama.
PRINCEZA KOD PRINCA ALBERTA OD MONAKA
Kada ste proglašeni Zvezdom u usponu Svetske atletike, kako ste se osećali i kada ste saznali za to i kada ste primili priznanje?
– Bila sam prvenstveno iznenađena kada sam saznala. Pre toga nisam ušla među troje finalista na izboru Evropske atletike pa nisam oćekivala priznanje na svetskom nivou. Javili su mami da moramo da snimimo neki video i kada je stigao trofej s mojim imenom i da je po scenariju trebalo da se zahvalim za pobedu postala svesna da ću biti izabrana. Zvanično sam dobila trofej 5. decembra u Monaku na prijemu kod princa Alberta od Monaka. Stvarno mi je bila velika čast što sam bila u društvu najboljih atletičara sveta.

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.