Orlovi su u Rejkjaviku posramljeni od Islanda, poraz 22:38 nije nagoveštavao ništa dobro pred novi meč u niškom Čairu.
Ipak, stvari su se znatno okrenule, mnogo bolje izdanje Perićevih pulena u kvalifikacijama za EP 2016. u Poljskoj dovelo ih je dva minuta pre kraja (25:22) na prag osvajanja celog plena, pride su imali i igrača više.
Ali, još jednom su uspeli da pokažu ono što karakteriše ovaj sastav - brz put u ponor. Kada kola krenu nizbrdo ne postoji kočničar koji bi ih zaustavio.
Kada je trebalo da se stane na loptu, meč lagano privede kraju, još jednom su podbacili najiskusniji. Marko Vujin se sa igračem više prerano odlučio da završi napad, Gustavson ga je deveti put osujetio u nameri da zatrese mrežu.
Potom je prebrzo u realizaciju krenuo i Dalibor Čutura, sapleo se, povredio, usput loptu bacivši u ruke rivalima za izjednačenje (25:25) minut pre poslednjeg sudijskog zvižduka. Na kraju je i njegov brat Davor loptu bacio u ruke protivniku i pružio im šansu za trijumf, na sreću nisu je iskoristili.
Tri lopte zakoprcale su se u mreži Orlova za 61 sekundu, i to sa igračem više?
- Gledano sa strane, usput bacajući pogled na brojke, otprilike sve je tako. Ali, na terenu je sve mnogo drugačije. Imali smo igrača više, a u tim prilikama, kada se otvori prostor, ide se na gol. Ipak, sada je kasno raspredati o tome, napravili smo nekoliko grešaka, skupo su nas koštale i tu se ova epizoda završava - naglašava Marko Vujin.
Jasno je i Bačkopalančaninu da je propuštena velika šansa.
- Sa ove distance sigurno bismo drugačije odigrali, stali na loptu, sačuvali je do kraja, ali vreme ne može da se vrati. Žao mi je što nismo iskoristili odličan učinak našeg golmana, domaći teren... Da smo svi igrali bar sa pedeset odsto mogućnosti, lako bismo dobili sa sedam, osam razlike.
Ponavljaju vam se greške...
- Krenuću od sebe, red je. Velika krivica je moja, želim to da kažem javno. Nisam bio na nivou, ne samo ove dve utakmice, već i na mnogo prethodnih, izuzimajući duel sa Crnogorcima. Ovo nije ni deset odsto onoga što mogu i što pružam u klubu. Zašto? To i mnoga druga pitanja postavljam sam sebi. Imam veliku želju, ali je mnogi tumače na drugačiji način, što utiče na mene...
Kaže Marko da se zbog takvih stvari mnogo nervira:
- Toliko živaca izgubim, psihički i fizički se iscrpim. U dresu reprezentacije se potrošim fizički za jednu kao za tri utakmice u Kilu. Jedno sam bio u Vespremu, a u reprezentaciji nešto drugo. Ista priča je u sada, jedno sam u Kilu, a u reprezentaciji sušta suprotnost. Nikako da budem konstantan na oba fronta, klupskom i reprezentativnom i to me psihički ubija.
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.