Aleksandar Janković – Srbin i, kao selektor Kine, donedavno „gospodar” raspoloženja 1,4 milijarde ljudi!
„Fudbalska riznica”, oratorskih sposobnosti da razdvoji esenciju od trivijalnog, „glasom razuma” predoči problematiku srpskog fudbala i nepogrešivo ukazavši na izostanak strategije osvetli put vizijom ozdravljenja.
I danas pred čitaocima Žurnala, sa akcentom na selektorska iskustva u drugoj najmnogoljudnijoj državi sveta, u trenutku kad je pred ovdašnjim fudbalskim vlastodršcima rebus – komandna uloga (i dalje) Draganu Stojkoviću, nekom drugom srpskom, možda stranom stručnjaku?
- Kako je biti stranac selektor? Nisam to, u suštini, primećivao u Kini: ne učestvujem u socijalnom životu, u smislu da pratim komentare. A, možete da zamislite koliko je interesovanje... Stigao sam do A selekcije posle rada u reprezentacijama do 20 i do 23 godine. Bio je to deo velikog plana, paralisanog koronom, usporila nas je u svemu - čak tri godine bez prijateljske utakmice, godinu bez okupljanja. Uleteli smo, iz toga, u žestok tempo – uz podmlađivanje, selektiranje po evropskim parametrima. Nije me doveo neko, ne postoji ni mogućnost uticaja na te ljude. Dao sam celog sebe dugoročnom, dubinskom projektu! U jednom trenutku ocenjeno je da to treba da se nastavi u A reprezentaciji, pojačalo mi je osećaj odgovornosti, poštovanja prilike. U Kini sve izaziva ogromnu pažnju, međutim, nisam uradio nešto što nisam, recimo, u Mehelenu. Ostao sam isti! Ne obazirem se na ambijent, sebi sam najžešći kritičar – otvara drugi deo intervjua jedan od najcenjenijih predstavnika mlađe nam trenerske garde.
Kad to kažete, šta biste sad drugačije uradili?
- Nešto drugačije? Neee... Svaki potez bio je promišljen, selektor ima izbor i inicira polemiku, logično je da objasnite kako to podmlađujete ekipu ako pozovete i igrača od 36, ili povedete četiri golmana na Kup Azije, na spisku od 26. Poenta je da smo od tolikog broja imali osam iz prethodnog ciklusa olimpijske reprezentacije, da je taj golman, poveden kao četvrti, bio predviđen da brani već od septembra, da smo pre toga odradili veliki posao u kvalifikacijama za SP, inače, primarni cilj. Tri ustaljena, preko deceniju, čuvara mreže, stariji su od 30 i polako dolazi momenat kad bi trebalo da siđu sa scene. Poziv igraču od 36, s razlogom – nekome za podršku.
RAZLIKU PRAVI PROMENA SISTEMA TOKOM UTAKMICE
Srbi vole da pričaju o sistemu igre: da li smo imali fudbalere za Stojkovićevo 3-4-1-2?
- Poenta: retke su reprezentacije koje se drže jednog sistema, poput Slovenije. Uglavnom, „prelivaju”, kao Švajcarska, Austrija – brani se s četvoricom, napada s trojicom. Videli smo „pozadi” Portugaliju – normalno u 4-4-2, kad krenu napred levi bek uđe unutra i atakuju s trojicom, u 4-3-3, sa dve „desetke”. Nema više šta da se izmisli! Jedino, na koji način da kombinujete sisteme u toku utakmice. E, tu se pravi razlika. Viši nivo: moraš u edukaciji igrača, ne da ih spremaš za 4-4-2 ili 3-4-3, već učiš da čitaju situacije. Taktička informacija postaje nalik košarci, iz jednog napada - desetak završetaka, u zavisnosti od pročitane defanzivne kretnje protivnika.
U prevodu?
- Budite sigurni da su svi reprezentativci u klubovima igrali s trojicom i četvoricom pozadi. Mi, deficitarni na desnom beku, teško možemo da pravimo sistem sa kvartetom. Moraćete u nekom trenutku tu da stavite igrača kojem to nije prirodna pozicija i, teoretski, uđete u problem.
Dakle, sve je činjeno brižljivo i planski, da pre ili kasnije postane plodonosno?
- Za sve izbore imao sam maksimalnu podršku, jednostavno - postojalo je racionalno objašnjenje. Srećan sam što sam izgradio poziciju da mi se niko ne meša i da se poštuje način kako obavljam posao. Naravno, uvek neki detalji mogu bolje, strateški – ništa ne bih menjao. Za šest godina, tri pod koronom, dve bez dolaska kući (?!), uložio sam celog sebe. Kina je, na kraju, ušla u top 18 na osnovu pobede u novembru protiv Tajlanda. U konačnom zbiru prelomila je da budemo drugi, Tajland treći. Azija daje osam učesnika SP, plus jednog kroz baraž. Kina je na pola puta.
Najbitnije uprkos januarskom, posle šest godina „u dobru i u zlu” rastanku: vratili ste veru u srpske stručnjake, posle velikog prisustva, te praznine?
- Trudio sam se da otvorim vrata našim ljudima, predočim posvećenost, kvalitet i želju za napretkom. Ukratko, sedam srpskih trenera došlo je u Kinu, Dejan Đurđević, po mom preuzimanju A reprezentacije, nasledio olimpijski tim, pod mojom komandom četiri i po godine. Imali smo kontrolu nad najvažnijim selekcijama: priznanje i satisfakcija! Ako nešto zabrljam dignem ruku i kažem – ja sam kriv, kad uradim nešto dobro – svi smo mi, Srbi, takvi.
Kako su na vas gledali kineski stručnjaci?
- Integrisao sam kineske trenere u stručni štab, učestvovao u predavanjima za licence. Sve sam učinio da budu blizu i gledaju treninge. Da, između ostalog, polemišemo! Trojicu vrhunskih reprezentativaca, sa preko 100 utakmica, postavio sam za pomoćnike. Bio je i to, naravno, deo plana, kad se radi duboko uključuju se nijanse i sve je bitno. Vodio sam i grupu trenera na EP mladih 2019. u Italiji, sa zadatkom da radimo skauting, analizu i hvatanje trendova evropskog fudbala. Slavila je Engleska s Fodenom, Nemci Srbiji, s Đorovićem, dali šest golova. Tu smo, praktično, formirali teme za polaganje A, B, C licence.
STRATEGIJA NIJE OMILjENI SRPSKI SPORT
Potrebne su određene promene, javnosti su uvek zanimljivije kadrovske, međutim, moramo da ih načinimo u strategiji, igri. Poznajući nas, da li ćemo ponovo olako da zanemarimo suštinu?
- Strategija nije omiljeni srpski sport, generalno. Prevedeno na srpski – morate da uložite celog sebe u timski rad, višegodišnji, mnogo žrtvujete, ljudi uz vas, takođe i kad dođe vreme da se pokupi kajmak možda ne budete tu. Leži na ogromnom entuzijazmu i posvećenosti, ne na ugovorima i novcu. Niko ne bi trebalo da bude uljuljkan, već da se fiksiraju ciljevi i prolazna vremena, uz odgovornost za ispunjeno. Uz mogućnost da na svakih šest meseci, godinu, izgubiš posao ukoliko ne sprovodiš zacrtano u delo. Gde ljudi barataju parama koje nisu njihove i nemaju odgovornost za trošenje u skladu sa ovlašćenjima, strategija se ne isplati.
Kinezima je, kako vreme protiče, „kristalno” šta ste im napravili i ostavili... na duge staze?
- Ostali smo u fenomenalnim odnosima, za sve ostalo – možete da ih kontaktirate. Koliko god je Kina velika, svet je mali. Dao sam celog sebe i oni to znaju, mogli su da vide u konkretnim situacijama.
Kad se kod nas pomenu Kinezi, neizbežna asocijacija je Partizanov tandem Điu – Liu, prvi je, koliko znamo, selektor mlade ženske reprezentacije?
- Mislite, Đa? Upoznao sam ga u bazi, u blizini Pekinga. Generalno, uvek apostrofiram njih dvojicu kao sjajan primer i putokaz – da nije bilo korone ideja je bila da se veliki broj mladih kineskih igrača pošalje u Evropu, da steknu iskustvo i navike, naravno – neki od njih dođu u Srbiju, putem sunarodnika od pre skoro 40 godina.
„Tajming” za prelazak u naše dvorište... Dovođenje stranca, pogotovo trenera s naponom u pluskvamperfektu, devalviralo bi srpsku struku?
- Osetljivo pitanje, poslednjih deset godina radio sam u inostranstvu, šest u Kini i četiri u Belgiji. Svet mi je mali, ne delim ga na inostrane i domaće, samo na trenere koji mogu nešto da donesu i... Nemam predrasude, ljudi koji odlučuju opredeljuju se u odnosu na više faktora, ne sumnjam da će da donesu odluku najbolju za naš fudbal.
Srbija ima stručnjake sposobne da s reprezentacijom beleže uspehe?
- Naše prokletstvo: ekstremno potcenimo, ili precenimo. Suština je uvek između. Reprezentaciji može da bude dobar i igrač iz Saudijske Arabije - ako je Engolo Kante, u četvrtfinalu sa 41 godinom - kao Pepe, klinac od 16 - poput Jamala. Sve može, ovo i ono, nema generalizacije, pravila. Imamo, naravno, ljudi, resursa, potencijala... svega! Nismo najbolji, kamoli najgori, istina je na sredini. Na žalost, pričali smo o nadolazećem problemu - nismo ga videli, ili pridali pažnju, upravo zbog te neumerenosti, fokusu na ličnim obračunima, dizanju u nebesa, ili kamenovanju.
Može li problem, raščlanjen kroz dvodelni intervju, brzo da se reši, ili je potrebno vreme da bi se ispravile greške?
- Svaki problem rešava se s prvim korakom, koliko god da je veliki. Napuni te samopouzdanjem, vidiš da napreduješ. Neverovatno bi bilo da neko dođe i kaže da srpski fudbal nema nadu, šansu. Kad sagledaš potencijal, energiju, strast, nemoguće je da konstatuje: mi smo mrtva zemlja. Samo, potrebno je da razmenjujemo iskustva i isključimo sujetu, svi želimo dobro.
„JEDAN NA JEDAN” JE OSNOVA FUDBALA
Zoran Tošić, upoređujući Piksijevu sa (identičnom) formacijom kod Muslina iz kvalifikacija za SP u Rusiji, primeti: drugačije smo se tad branili?
- S Muslinom sam radio šest godina, tako smo igrali sa Zvezdom. Piksi je to pokušao protiv Brazila: na igru Karioka s četiri izlazilo se stalno sa „ving” bekom na njihovog beka. Uz mnogo trčanja, pokrivala se velika distanca. U jednom trenutku počeli smo da ostavljamo Milenkovića i, naročito, Pavlovića na Vinisijusu. Eto problema, na velikom prostoru! Sve može, samo je stvar odluke, opredeljenja i - da se veruje u to. Milion opcija! Možda bismo odabrali istih 11, ali ne bismo tražili identično. U suštini, sve se svodi da li fudbaleri to ispunjavaju.
Drugo Bambijevo zapažanje: sve je manje igre „jedan na jedan”?
- Slažem se, u jednom periodu skoro da se izgubila. Sad se polako vraća i na klupskom nivou, gde se, recimo, traži „izolacija” za Dokua, igra naslanja na suprotan bok. Ili, za Bernarda Silvu na kontra strani. „Jedan na jedan” je osnova fudbala, ofanzivno / defanzivno. Činjenica je da su donedavno svi bili skoncentrisani da napune prostor između linija, pa su „vingeri” ulascima unutra pravili razliku. A, sećate li se šta je svojevremeno radio Ferguson sa Gigsom - ostavi ga skroz široko, svi znaju da je tamo, pa se lopta, nekad i bez gledanja, „pukne” u taj prostor, uz saznanje da Rajan „oči u oči” pravi razliku.



Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.