Početna / Rukomet / RS Srbije

Rnić: Biće Srbija opet sila

Legendarni Momir Rnić, olimpijski i svetski šampion, o kulturi sećanja, lepim trenucima i svim odličjima
ФОТО: Б. Цвијетић

Dugo će Momir Rnić (3. februar 1955.) pamtiti godinu s kojom se opraštamo. Imao je popularni Čape tri manifestacije, tri sećanja na uspehe i godinama nedostižne rezultate, susrete u kojima je zastajala knedla u grlu, a oči sa kapima čistim poput jutarnje rose. Ne samo sa svojim rukometnim saborcima, družio se i sa velikanima iz drugih sportova nekadašnje velike Jugoslavije, kad su svi legendarni asovi bili plavi.

U maju je bio organizator i domaćin okupljanja slavne generacije koja je u Švajcarskoj 1986. godine, osvojila planetarni šampionat, a on bio vođa sa kapitenskom trakom oko ruke. Tri dana u Zrenjaninu protekla su, kako su rekli, kao tri sata, vreme je proletelo i na rastanku je usledio dogovor o susreta u 2025. Potom je, u drugoj polovini oktobra, bio na čudesnoj i prelepoj Olimpijadi sportista regiona u Ulcinju, kod divnog čoveka, Pavla Peđonovića, koji je sve osmislio i privukao na stotine velikana.

Nedavno je Rukometni savez Srbije obeležio 75. godina od osnivanja, napravio rođendanski spektakl i druženje od kojeg, ovaj nekada najtrofejniji sport, mora da ima koristi za buduće dane i godine. Jedan od modelatora bio je legendarni Čape, 217. puta reprezentativac, a ko bi drugi.

- Pamtiću 2024, za mene nezaboravnu - počeo je Čape priču. - Bio sam sa sebi najdražim ljudima iz mladosti, sa saborcima sa terena, sa velikanima iz drugih sportova. Prošlost ne sme da se zaboravi, bez obzira kako se država zove danas, kako se zvala juče. Kultura sećanja treba da postoji i mora da se „lista“ prošlost, bez toga ne možemo graditi uspešnu budućnost. Ne kažem da će moja generacija govoriti „ja, pa ja“, nismo jedini, ali se iskustvo može preneti i najbolje iz prošlosti treba preuzeti. Jesu druga vremena, ali je lopta uvek lopta i nadmetanje je uvek nadigravanje dva tima. Rođendansko slavlje u Kraun Plazi bilo je nezaboravno. Žalim samo što nisu svi mogli da se odazovu i zvali su, želeli da čuju priču i znali su da je bilo predivno.

Mali predah, uzdah i dodatak jasan i jezgrovit.

- Obeležavanje velikog jubileja, možda je najava, daj Bože, boljih i uspešnih rezultata, uopšte, dešavanja u našem rukometu. Ovo treba da bude ogroman podstrek za sve nas, kojima je ovaj prelepi sport obeležio život, za mlađe i starije, za one koji vode Savez i koji su to ranije činili, da zajedno radimo da se rukomet vrati trijumfalnim stazama. Znamo svi da je teško do medalja, ali nikad nije ni bilo lako. Potencijal smo uvek imali, treba nam puno rada i strpljenja, zajedništva i posvećenosti i doći ćemo do cilja. Zato i pričam da se mora gajiti kultura sećanja.

Iz tog sećanja, krenuo je iz 1980. i Olimpijskih igara održanih u Moskvi.

- Ispraćeni smo sa ogromnim optimizmom, novine su pisale da ćemo se popeti na pobedničko postolje, sigurno osvojiti medalju. Od pet mečeva u grupi, izgubimo od SSSR, oni od Rumuna, mi savladamo komšije i kod istog broja bodova, ostanemo treći. Za peto mesto dobiju nas Španci (23:24) i po povratku, na surčinskom aerodromu, niko nas nije primećivao, niko nije prilazio, a novinari su se češali o nas i trčali ka osvajačima odličja. Tada smo, pre rastanka i odlaska kućama, rekli da ćemo se sa svakog takmičenja vraćati sa medaljom. Zarekli smo se i bilo je tako.

Znanje, fizika, dobar rad, a iznad svega, za velika odličja treba više, a to više, Čape izdvaja:

- Bili smo kao jedan. U mojoj generaciji koja je bila popunjena igračkim alama, svetskih vrednosti, niko nikad nije upitao zašto mu je mala minutaža, zašto nije više u igri, tim je bio uvek iznad svih. Nikom nikad nije palo napamet da otkaže pripreme, dolazili smo i povređeni. Atmosfera, hemija, motivacija, sve je bilo na najvišem nivou da smo u svemu bili zajedno. Ginuli smo za tim, za grb, svaki od nas imao je podršku ostatka ekipe. I kad se ima u vidu potencijal i stručnjaci koji su nas vodili, morali smo biti najbolji na planeti.

Proslava zlata sa Igara ostaje u sećanju do kraja života.

- Bili smo svetski prvaci, evropsko u naše vreme nije igrano, ali su Olimpijske igre iznad svega, daleko ispred svih drugih takmičenja, kako god se zvali. Kad smo pobedili Zapadnu Nemačku (18:17) i osvojili zlato, na podijumu za igru, uz nas i Majkl Džordan, zaboravio sam ko nam je sve čestitao. Samo u Olimpijskom selu možeš videti najbolje na planeti na jednom mestu i, nigde više. 

Odatle i poruka naslednicima da misle na Igre 2028. i kaže da šansa uvek postoji.

- Sportske godine se dele na olimpijske cikluse i novi je počeo i nikad se nada ne sme gubiti. Imamo potencijala, momci su dobri i odišu kvalitetom, novi trener, Španac Raul Gonzales, jedan je od najboljih na svetu. Uslove bolje nikad nismo imali. Bitno je da se vratimo na Igre, da budemo u Los Anđelesu i kad si tamo, uvek postoji šansa. Niko ne ide da bi učestvovao, već zabeležio uspeh, tako je bilo nekad sa nama, tako je i danas. Najjači adut za povratak našeg rukometa na staze uspeha je plasman na Igre.

Reprezentativnu karijeru završio je na Igrama u Seulu 1988. U meču za bronzu, Plavi su savladali Mađarsku (27:23). Selektor je bio Abas Arslanagić, pomoćnik Josip Glavaš, Čape kapiten.

- Dosta nas je nedostajalo sa Igara iz Los Anđelesa i SP u Švajcarskoj. Medalja je puno značila i ostavila nas u kontinuitetu uspešnih rezultata, što je i bio jedan od ciljeva – priča o Igrama ovim je bila završena i nastavljena učešćima i uspesima na svetskim prvenstvima.

Polovinom maja, okupili su se osvajači planetarnog šampionata iz 1986. Pozvao ih je Čape u Zrenjanin na trodnevno druženje. Bilo ih je 12, iz zdravstevnih razloga izostali su Mirko Bašić i Jovica Elezović. Tada je minutom ćutanja odata pošta ranije preminulim, Zlatku Portneru i Zlatanu Saračeviću.

- Imali smo prijem u Gradskoj kući, dugo vremena proveli u čuvenom Medisonu, najstarijoj sportskoj dvorani na Balkanu u kojoj smo se mesec dana pripremali za Svetsko u Švajcarskoj. Sa brodićem smo obišli prelepu Carsku baru, zaštićeni prirodni rezervat blizu Zrenjanina. Kad smo išli od centra grada ka Medisonu, ljudi su zastajali, nisu verovali koga vide. Nikad trofejniji tim nije prošetao ovim delom banatske ravnice.

Rnić je dodao:

- Pored Medisona je izgrađena Kristalna dvorana, ova prva danas je za trenažni proces dvoranskih sportova, neki igraju i utakmice, a Kristalna je za većinu mečeva. U njoj su obe rukometne selekcije, odigrale veliki broj zvaničnih susreta, kvalifikacija za kontinentalna i svetska prvenstva i uvek je dvorana bila krcata. Nekad nikakvi uslovi u odnosu na ove današnje, trenirali smo u Medisonu koji je bilo teško zagrejati, pričali smo o tome i o opremi, kad nismo imali dovoljno čarapa i sušili ih od jednog do drugog treninga.

Evociranje uspomena sa SP u „Švici“, donelo je dosta nostalgije, a legendarni trener Zoran Tuta Živković, rekao je da mu je bila čast što je vodio ove momke i naglasio da niko nema pojma koliko je srećan što su se okupili i da će on da bude domaćin u Nišu 2025.

- Ma, bilo je i anegdota i suza. Nismo se videli godinama, neki decenijama.

Trener Ako Abazović stigao je sa ostrva Paga dan ranije, Jasmin Mrkonja iz Osijeka,  Rolando Pušnik iz Celja, Dragan Mladenović iz španskog Santandera, Muhamed Memić iz Barselone, Veselin Vuković, Mile Isaković, Veselin Vujović iz Šapca, Tuta Živković i Časlav Grubić iz Niša, Jovica Cvetković i Zlatan Aranutović iz Beograda, Jožef Holpert iz Crvenke.

- Bili smo toliko moćan tim, da su sve ostale reprezentacije mogle da sastave jednu ekipu i ne bi nas pobedili. Izdominirali smo i posle pet pobeda u finalu savladali Mađare,  a  s njima smo imali generalku u Vrbasu, pred Svetsko.  Vodili su na poluvremenu, Tuta se naljutio, izgrdio nas i kad smo izašli za nastavak, „ubili“ smo ih.

Grohotom se nasmejao i rekao da je zaboravio jedan detalj sa druženja u Zrenjaninu.

- Kad maločas pomenusmo infrastrukturu, „Vuja“ se setio finala Kupa šampiona kad je, u prvom meču, Barselona gostovala Proleteru, maja 1991. Poslali smo autobus po njih, a on se javlja da će odsesti u Hajatu. Kad su stigli sutradan na trening u Medison i ušli u svlačionicu, čudili se drvenim klupama u koje su zakucani ekseri, a „Vuja“ nas je branio rečima da imamo dvoranu sa 7.000 mesta, ali zbog tradicije i sreće, igramo u Medisonu. Posle meča su govorili da u većem grotlu nisu igrali. Toliko o uslovima koji nama iz reprezentativnog tabora, nisu smetali da budemo najbolji na planeti.

ULCINj ZA SVAKU POHVALU

Crnogorska obala, Ulcinj, sunčani oktobarski dani i stotine sportskih velikana, sportska istorija regiona, fudbal, košarka, odbojka, vaterpolo, rukomet, veslanje, plivanje..., sve na jednom mestu, tovari olimpijskih, svetskih, evropskih medalja. Olimpijada koju je sjajno organizovao veliki Pavle Peđonović.

- Za nezaborav, sjajno je bilo, veličanstveno. Otišao sam u društvu Milorada Stanulova, veslača veka, osvajača dve olimpijske medalje. Koliko razgovora i sećanja, neke velikane iz vaterpola, recimo, nisam video preko tri decenije, pa priča sa Mokom Slavnićem, da ne nabrajam, nekoga ću zaboraviti. „Vuk“ i ja smo zaključili da smo se, vraćajući se u prošlost, na crnogorskoj obali podmladili – nasmejao se Čape i rekao da jedva čeka novo druženje i jedinstvenu Olimpijadu regiona.

UNUČAD

Momir i Slavica Rnić imaju sina koji nosi očevo ime,  ćerku Anu i unučad su Ognjena (8) i Vasilisu (5). Već se priča da će „Ogi“ nastaviti rukometnu lozu.

- Kao svaki dečak, voli loptu i ne ispušta je iz ruku. Drugi je razred, škola je blizu i često ga odvedem ili sačekam kad se nastava završi. Imao je tri godine kad me je molio da ga, u poluvremenu Porleterovih utakmica, odvedem na teren da mi šutira. Delegati su dozvoljavali, pa sam bio golman četiri, pet minuta. On je imitirao oca u šutu. Ma, uz unučad sam podetinjio, viđali su me po igraonicama kako se s njima provlačim ispod dečijih sprava za igru. Dedama ništa nije teško, samo da su zdravo, a dali će „Ogi“ dedinim i očevim putem, rano je pričati...

SEČANj

Čape je imao 15. godina kad je debitovao za prvi tim Hercegovine iz rodnog Sečnja.

- Bilo je dosta sjajnih rukometaša i brzo sam zavoleo rukomet. Bio sam fanatik, tokom zime čistio sam teren od snega u SC „Partizan“, da bih šutirao na gol. Počeo sam karijeru na levom krilu, ja bih šutirao sa te pozicije, a Dragiša Aleksić, nekadašnji saigrač i iz Crvenke i Proletera, sa desnog krila. Na golu je bio Milenko Milićević, danas trener golmana Proletera. Skoro smo obeležili pet decenija od polufinala Kupa Jugoslavije. Igrali smo protiv Crvene zvezde u „Šumicama“ 1974. godine. Utakmica u egalu, imamo šanse, a sudije Valčić i Stanojević ne daju. Valča mi, u finišu priđe i kaže, nikad nisam zaboravio, „šta je, hoćeš da mali Sečanj pobedi Zvezdu.“ Beograđani su pobedili 27:24.

CRVENKA LEPO SEĆANjE

- Posle završene Gimnazije, dve godine sam igrao za Crvenku, pa isto toliko u Proleteru, da bi se vratio u „najslađe selo“ za naredne četiri sezone, pa ponovo na obale Begeja. Igračke dane proveo sam na relaciji Sečanj – Crvenka – Proleter i obrnuto. Ne bih o trenerskim danima u Proleteru, u Vojvodini, biće vremena za priču o trenerskim danima. Oporavak i rukometa i naših klubova, ide preko Orlova, zato je ovo priča o reprezentaciji...  

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.

Овај веб сајт користи колачиће

Сајт zurnal.rs користи колачиће у циљу унапређења услуга које пружа. Прикупљамо искључиво основне податке који су неопходни за прилагођавање садржаја и огласа, надзор рада сајта и апликације. Подаци о навикама и потребама корисника строго су заштићени. Даљим коришћењем сајта zurnal.rs подразумева се да сте сагласни са употребом колачића.