Jul. 2015. Beogradski aerodrom Nikola Tesla. Srpska ekspedicija kreće preko Katara u Južnu Koreju na Univerzijadu. Osmoro strelaca, četvoro džudista, dvoje novinara.
Tada sam je prvi put video.
Do Dohe je pojela i moj kolač u avionu. Od Seula do Gvanđua pola puta u autobusu mi je odspavala na ramenu, drugi deo do dolaska u univerzitetsko selo usta nije zatvorila (tada sam doznao i da studira forenziku na Policijskoj akademiji), sve dok posle ponoći nismo stigli da se prijavimo i otrčimo do menze, a onda u krpe.
Sledeće noći nije je bilo u krevetu. Pogled sa 25. sprata razrešio je dileme, trči po selu, umotana u dve trenerke, a napolju jedva za disati, vlaga takva da si gola voda čim pomoliš nos van stana, ili si mokar jer kiša pada non stop. Tada 20-godišnja džudistkinja Milica Nikolić imala je cilj, da kilažu svede ispod 48 kilograma i bude spremna za jutarnje merenje, potom i borbe na tatamiju.
Ta posvećenost prosto nije išla uz vest sa sajta Antidoping agencije Srbije da je suspendovana na godinu dana (do 2. juna 2026.) zbog pozitivnog nalaza na supstancu hidrohlortiazid, koja se koristi za skidanje kilaže.
Svaka priča ima i drugu stranu, odlučio sam da čujem(o) njenu.
- Previd, moja krivica! Sreća pa me nije koštala karijere, jer sam rešila da je prekinem i pre toga. Ne vredi da se nerviram za „prosutim mlekom“ - zbori Milica (30).
PAMTIĆU DOBRE LjUDE, PUNO IH JE
Šta ćete pamtiti, sa ili pored tatamija, do kraja života, a šta bi zaboravili da možete?
- Ne bih ništa zaboravila! Pamtiću dobre ljude, puno ih je. Sve mi se vrtelo oko dobrih ljudi. Ne samo iz džudoa.
Planirate da podučavate decu, da zbog toga ne želite da ovu „senku“ sklonite sa sebe?
- Uvek će biti onih koji će nešto da misle. Svako može da napravi propust, uverila sam se na ličnom primeru. Bitno je da, kao što sam radila kroz džudo, nadalje gradim sebe kroz dela.
Kajanje, tuga, preispitivanje...
- Ništa od toga. Pred sobom sam čista. Nisam ljuta ni na koga, pa ni na sebe. Jedino...
Šta?
- Čudi me kako mi se greška potkrala, jer sam previše odgovorna. Ceo život sve radim po „pe esu“, živim zdravo, hranim se zdravo, imam nutricionistkinju...
Tu joj je pritisak malo „skočio“.
- Nervira me jedino što oni koji me ne znaju, mogu na osnovu ovoga da sude o meni. Jedino to.
Kad smo već kod pritiska, koban je bio upravo lek za njega.
- Imam člana porodice, majku, kojoj je zbog pritiska propisana terapija, lek Prinelap. Zbog istih kutija njega sam greškom popila, a da nisam ni bila svesna.
LUDILO KOJE TE VODI KAD SI MLAĐI
Kad se osvrnete, kakav Vam je bio život kao vrhunskog sportiste?
- Zanimljivo životno poglavlje. Da li bih sve prošla iz početka, imala snage za to i hrabrosti? Ne verujem. Da li se kajem? Ne!
Izrečeno ide uz opasku...
- To je ludilo koje te vodi, kad si mlađi, samo te vodi. Teško mi je u smislu da se snađem sama sa sobom, da se pronađem u nečemu što bi mi išlo podjednako dobro kao džudo.
Adama je skupo koštalo njegovo rebro, a Milicu njeno.
- Znate kako je sa nama vrhunskim sportistima, stalno pijemo nešto za bolove, jer smo konstantno povređeni, stalno nas nešto boli. U februaru sam povredila rebra, uzimala sam lek za bolove, Naproksen. Jedno veče sam došla sa treninga i greškom uzela Prinelap. Stajala je kutija do kutije, iste su, to su na kraju potvrdili i iz ADAS-a. Odmah sam zaspala. Mogla sam i da imam nuspojave, srećom nisam.
Usledila je doping kontrola krajem marta.
- Imam više doping kontrola nego medalja - stiže Milica i da se našali na svoju muku. - Odazvala sam se, kao i uvek. Posle mesec dana stigao je rezultat. Ostajem u šoku. Napamet sam upamtila tu reč - hidrohlortiazid.
U priči jedan poziv menja sve, ovde je to bio jedan mejl.
- Nisam znala o čemu se radi. Brže bolje sam zvala gospođu iz Antidoping agencije Srbije. Rekla mi je da probam da se setim šta sam pila. Krenula sam da preturam po lekovima, vidim moja kutija i mamina kutija lekova, skoro pa identične. Kad na jednoj ta reč koja para mozak - hidrohlortiazid. Tada mi je sinulo...
Šta se u tom momentu mota po glavi?
- Milion stvari u sekundi. Jedna od njih i da ne želim da se 20+ godina na tatamiju okonča sa mrljom na karijeri. Našla sam advokata, prikupili smo dokaze. Poenta je da diuretik nema svrhu ako se pije 10-15 dana pre ili posle takmičenja, jer ima dejstvo 24 sata. Uz to, oni koji se dopinguju uglavnom ga koriste da prikriju neke druge supstance, koje poboljšavaju performanse, a kod mene u urinu nije nađeno ništa drugo. I on je bio u malim tragovima, jer sam verovatno uzela malu količinu. Pritom, već sam bila prelomila da završavam karijeru, a ako je nekad bilo smisla da ga koristim, onda to svakako nije sad.
41 MEDALjA U RIZNICI
Milica se skoro celu karijeru takmičila u olimpijskoj kategoriji do 48 kilograma. Zvaničan podatak kaže u riznici je 41 medalja. Dva puta nadmetala se na Olimpijskim igrama, u Tokiju i Parizu.
- Imam 25 gren slem i gran pri medalja, dve zlatne evropske medalje u konkurenciji mlađih seniora, jednu evropsku bronzu 2018. iz Tel Aviva, dva puta sam bila srebrna na Mediteranskim igrama. Ima tu još odličja, ali ove „velike“ se lakše pamte.
Pouka za druge da ne ponove Vašu grešku?
- Nikad dovoljno opreza! Sreća u nesreći je što u ADAS-u imaju dokaz da su kutije iste. Pomogli su koliko su mogli. Za diuretike je kazna, inače, veća, uglavnom se dobijaju oko četiri godine, jer se koriste da se maskira nešto drugo. Kod mene ništa više nisu našli. Uzela sam nesvesno, iz nemara, zato sam dobila samo godinu dana.
Od prvog razreda osnovne škole ste u svetu kimona, tatamija i borbi. Kakav je osećaj stati posle 20+ godina?
- U prvih mah čudan. Ali ne previše, jer je odluka ranije donesena, posle Igara u Parizu. Nije da mi džudo već sad nedostaje, ali možda će, kad prođe neko vreme. Važno mi je da odluka nije bila iznuđena, zbog dopinga, već je znatno ranije planirana.
Promenio se i plan po pitanju obrazovanja.
- Ostalo mi je nekoliko ispita do kraja Policijske akademije (forenzika). U međuvremenu sam se pronašla u nečem drugom. Završavam drugu godinu na Fakultetu za medije i komunikacije (sportska psihologija). Ujedno me zanima i trenerski posao. Istina, nije lak ovaj prelaz sa sportskog načina života, na obični, ali za sada se snalazim...
ŽELELA DA STANE POSLE PARIZA
Milica je posle Olimpijskih igara prošle godine prestala da skida kilažu.
- Htela sam prekinem posle Pariza. Onda su mi sugerisali da probam da se takmičim u kategoriji do 52 kilograma. Rešila sam da produžim samo do Podgorice i Evropskog prvenstva početkom 2025. Znali su svi oko mene da se opraštam, da nisam spremna za još jedan četvorogodišnji ciklus, naročito u novoj kategoriji gde mi treba godinu, dve da se snađem. Ujedno, krenula sam i u druge životne projekte. Ovo je samo poguralo sve. Bio je to neki znak.
Uprkos pozitivnom nalazu mogli ste da se takmičite i u Budimpešti na nedavno završenom Svetskom prvenstvu?
- Testirana sam krajem marta. Evropsko je bilo 25 dana nakon toga, posle njega sam se povukla. Mogla sam da se takmičim i na Svetskom prvenstvu, sve dok odluka ne bude pravosnažna, ali sam još ranije presekla da će kraj biti u Podgorici.
ODLUKU NISAM DONELA PREKO NOĆI, IAKO MOŽDA TAKO DELUJE
Milica se putem Instagrama oprostila od džudoa.
„I nakon više od 20 godina donela sam konačnu odluku da je došao trenutak da završim jedno od najvažnijih poglavlja u svom životu. Zahvalna sam Bogu što mi je dao priliku da se sretnem sa ovim sportom, prepoznam sebe kroz njega i uspem da ostvarim rezultate o kojima sam samo maštala dok sam bila mala.
Možda je moglo više medalja i rezultata da se ostvari, a možda i nije. Znam da na to nikada neću imati odgovor, ali na neka pitanja nije ni važno uvek imati odgovor. Jedno je sigurno, a to je da sam uvek davala sve od sebe bez ikakve rezerve i da sam bila spremna na sva odricanja zarad jednog cilja. Put koji sam prošla od sedmogodišnje devojčice koja je želela da trenira ples, do drugih svojih Olimpijskih igara u Parizu bio je dug, uzbudljiv, ponekad poprilično težak, bolan i pun razočaranja ali iznova i iznova obojen uspesima, putovanjima, novim poznanstvima i prijateljstvima za ceo život.
Odluku nisam donela preko noći, iako možda tako deluje, bilo je tu dosta Božijih znakova na putu nakon Pariza koji su mi ukazivali da je vreme da stanem, i nakon više od pola godine sam prelomila da je ovo najbolji trenutak za završetak moje džudo karijere. Ne mogu reći da li sam srećna ili tužna nakon svega, ali znam da osećam neko uzbuđenje i neizvesnost po pitanju svega novog što me tek čeka, i verujem da mi je Bog već odredio put koji će biti pođednako uzbudljiv kao i ovaj do sad.
I jedno veliko hvala Beogradskom džudo i sambo klubu, mojoj drugoj porodici, na svemu u poslednje četiri godine što smo prošli zajedno i znam da bez njih ne bih došla do svojih drugih Olimpijskih igara. I hvala vam na svakom osmehu, razgovoru, zagrljaju, savetu, šali, suzi i znoju koje smo delili (vaša "baka").
Isto tako sam zahvalna i svim ljudima koji su mi se našli na mom putu kroz karijeru da mi pomognu, nauče me nečemu novom, pruže mi podršku, teše me kad ne ide sve sjajno, a takođe i onima koji nisu pružili podršku i pomoć kad su mogli, jer sam zahvaljujući njima najviše i postala ovo što sam danas.
Bolno je doneti ovakvu odluku, ali sam mirna u svom srcu i glavi, jer znam da sam uradila sve što je bilo do mene i da sam osetila da je došao trenutak za nešto novo. Vreme je za novo poglavlje...“

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.