Došla je i predolimpijska, za naš vaterpolo i predevropska godina, obzirom da će se prvenstvo Starog kontinenta, već u januaru održati u Beogradu. Ciljevi su odmah bili zacrtani.
O Kazanju se već toliko pisalo. Dominacija. Da Savić pati za brojkama naglas bi pričao o razlici u polufinalu i finalu, sa po 10:4 sa Italijom i 11:4 sa Hrvatskom. Demostracija moći.
Da ga statistika interesuje govorio bi da skoro 30 zvaničnih utakmica nije izgubio. Da želi da se ističe govorio bi o snazi odbrane o delu za koji ga je Branislav Mitrović proglasio ministrom.
Savić nije taj tip. On je šmeker na klupi, mangup u pozitivnom smislu reči, čovek koji ima apsolutnu podršku igrača i saradnika, sportski radnik koji je umirio neverne tome pa sada doživljava da mu priznanje odaju i oni koji nisu verovali u njega i koji su bili spremni da dignu ruku za njegovu smenu.
– Sve je to sport. Imam sreću da radim sa ovakvim momcima. Takvog su sklopa da znaju da se snađu u svakoj situaciji. Ne paniče, verujemo jedni drugima. Amerikanci i Hrvati su vodili 2:0. Mi smo bili kao bubice, znali da ako zaigramo kako treba nema zime. Hrvatska je odlična ekipa, srebro na svetskom je veliki uspeh za svaki tim. Sada ih boli razlika.
Filipović je rekao da je teško bilo verovati da se može bolje od finala u Budimpešti. U Kazanju se videlo da je to moguće.
– Uvek može bolje. Siguran sam da igru individualno i tehničko-taktički možemo da podignemo još 30 posto. Beograd je obaveza, Rio takođe. Moramo da se malo odmorimo i da odmah počnemo sa radom. Pratićemo igrače u stranim ligama, skupljaćemo ih kad god možemo. I njima to prija...
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.