Čim je lopta sa linije penala prešla gol crtu i Farska ostrva osvojila bod, srpski mediji su izvadili sablje — kriva je Jovana Jovović. Naslovi su odjekivali do Dortmunda, detonacije su pucale, jer kako drugačije, lakše je odseći glavu jednoj devojci koja će narednu deceniju biti lider ovog tima, nego otvoriti jednu knjižicu koja se zove „Pravila rukometne igre“.
Takav stav ne da je bio preuranjen — bio je i neodgovoran. Jer, u čitavoj toj drami, mediji nisu sačekali da se utvrdi šta se stvarno dogodilo, već su de fakto osudili igračicu pre nego što su čak sudije ili nadležni doneli konačan sud.
Dan kasnije, kad se već sva krivica svalila na jednu devojku, kojoj je taj dan bio rođendan, a koji je mogla da proslavi sa porodicom, prijateljima, stigla je i potvrda – Jovana nije povredila pravila rukometne igre, sudije su je na pravdi Boga kaznile.
Pad suda javnosti — i to brz, beskompromisni — bio je neočekivan brzo i oštar. Mediji su, umesto da pruže kompletnu sliku, izabrali senzaciju i time doprineli jednom veoma štetnom fenomenu: osuđivanju na osnovu emocionalnih, površnih pogleda, umesto objektivne analize.
Mediji imaju moć da oblikuju javno mnjenje — ali sa velikom moći dođe i velika odgovornost. Ako nisu spremni da tu odgovornost preuzmu — bolje je da se suzdrže od brzopletih, posmatračkih osuda.
I, šta ćemo sad?
Kolektivno se izviniti i Jovani i svim igračicama, kompletnoj reprezentaciji Srbije koja vodi žestoke, najveće bitke u jakim bolovima, suzama, problemima i emocijama...
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.