Svaki glas koji se čuje, a ostavio je trag u crveno-beloj porodici, nosi posebnu težinu uoči 179. večitog derbija između Crvene zvezde i Partizana. Među tim glasovima svakako je i Ivan Adžić, koji je derbi doživljavao kao igrač, kapiten, pomoćni trener i sportski direktor najtrofejnijeg srpskog kluba.
Protiv najljućeg rivala odigrao je 19 utakmica, ostvario osam pobeda, pet remija i doživeo šest poraza. U njima je kroz različite uloge osetio svu veličinu i čari najveće utakmice srpskog fudbala – od pritiska svlačionice do odgovornosti koju nosi klupska funkcija.
- Odigrao sam mnogo derbija, ne sećam se broja, ali svaki za sebe je bio poseban i jedinstvena priča. Kasnije sam i u raznim ulogama bitisao protiv Partizana – počeo je razgovor za naš list Ivan Adžić.
Šta očekujete od 179. večitog derbija?
- Zvezda je dosta kvalitetnija ekipa, pobediće. Partizan ima mlad tim, perspektivan koji može da konkuriše, ali crveno-beli su mnogo iznad naše lige. Poseduju bolje igrače, odnosno dva tima koja mogu da igraju i evropska i domaća takmičenja.
Da li je šampion toliko superiorniji kao što tabela pokazuje?
- Zvezda je trenutno neuhvatljiva za sve rivale u prvenstvu.
Ko bi mogao da bude junak?
- Ne bih da prognoziram. Zvezda igra timski i ne sumnjam u njenu pobedu. U poslednjoj deceniji izdvaja se Aleksandar Katai, ostavio je veliki trag u klubu i našem fudbalu, najopasniji je igrač.
Koji rezultat prognozirate?
- Pobeda Zvezde neće doći u pitanje.
Da ste Dejan Stanković šta biste rekli igračima u svlačionici?
- Svaki trener ima svoje mišljenje i ono je drugačije. Stanković treba dobro da „našpanuje” izabranike da odigraju momački svih 90 minuta. Klinci Partizana će biti „napaljeni”, siguran sam u to. „Poginuće” na travi Marakane jer derbi je derbi, uvek je sve moguće! Crno-beli biće mnogo motivisaniji nego za druge utakmice, što je i logično.
Koji derbi kao akter najviše pamtite?
- Izdvojio bih finale Kupa SR Jugoslavije 15. maja 1993. Izgubili smo u gostima od Partizana 0:1, kući smo u revanšu slavili istim rezultatom i na kraju trijumfovali na penale 5:4!
S trakom na ruci ste predvodili saigrače u jubilarnom 100. derbiju, šta je za vas to značilo?
- Naravno, taj 100. derbi na Đurđevdan odigran na našem stadionu, kad smo preokrenuli rezultat, pobedili i osvojili titulu nikada neću moći da zaboravim. Zamislite kako se igrač oseća kada je na tribinama skoro 100.000 ljudi, to je fascinantno.
Može li Zvezda da proslavi novu titulu u 179. večitoj epizodi kao te 1995. godine?
- Bod ja dovoljan za taj cilj, ali neće biti nikakve kalkulacije. Zvezda ne zna da igra na nerešeno, ona zna samo da napada, pogotovo na Marakani. Dođe joj u goste vrhunski Liverpul, ona ga napadne i pobedi! Kod igrača Zvezde nikada nije postojala rezerva, uvek se išlo na terenu maksimalno.
Kako ste doživljavali derbije kao pomoćni trener, a kako kao sportski direktor?
- U utakmicama protiv Partizana je uvek pritisak veliki, ali najveći na glavnom treneru. Ja sam bio pomoćnik na klupi, međutim bilo je stresno. Kao direktor svaku utakmicu Zvezde sam preživljavao „na nož”, tako je bilo. Važan svaki gol, bod, pobeda...
Kad ste bili direktor Zvezde glavni „krivac” za neuspehe bio vam je Tomislav Karadžić, tadašnji predsednik FSS?
- Nema to nikakve veze s pojedincem, rivalitet je veliki između dva kluba, neke stvari se i podrazumevaju, pogotovo pred večiti derbi. Zvezda je uvek gledala u svoje dvorište i tako se ponašala.
Partizan za svoje rezultate sada krivi Zvezdana Terzića?
- Svako treba da traži krivca u svojoj kući. Zvezdan Terzić nema ama baš nikakve veze sa današnjim stanjem i rezultatima Partizana.
Da li se komunikacija između dva kluba poremetila i pokvarila?
- Nikada ta komunikacija nije bila baš dobra. Pamtim još lošije relacije između dva kluba nego sada. To je uobičajeno, Zvezda je organizaciono odskočila, Partizan je napravio mladu ekipu i na leto će prodati dosta igrača, dobiće finansijsku injekciju.
Šta nedostaje srpskom fudbalu da napravi iskorak, kako klupski tako i reprezentativni?
- Nedostaje jača liga iz koje će izaći više dobrih igrača. Moramo da imamo veliki broj kvalitetnih klubova. Drago mi je zbog „buđenja” Vojvodine, tu je Čukarički koji je ispred mnogih, pogotovo u prodaji mladih igrača, pa TSC... Treba nam i kult reprezentacije. Svi smo nekako okrenuti klubovima, manje podržavamo državni tim, za razliku od Hrvata kod kojih je uvek praznik kad igra reprezentacija. U Srbiji su Orlovi zapostavljeni i trebalo bi da se svi, malo više, okrenemo ka njima – zaključio je Adžić.
LEPE USPOMENE IZ BANjALUKE
Igrali ste u Borcu pred početak rata, kakve su vaše uspomene iz Banjaluke?
- Jako lepe. U Borcu sam proveo šest meseci i onda me Zvezda povukla nazad jer sam igrao na pozajmici. Borac i Banjaluku pamtim u najlepšim uspomenama.
U Borcu je igrao i Nikola Pejović, kum vašeg sina Luke?
- Njih dvojica su od malih nogu drugari. Kad se pojavila opcija da Nikola dođe u Banjaluku pitao me je i rekao sam sve najbolje o gradu, klubu i ljudima.
ZVEZDI MOJA DRUGA PORODICA
Šta je za vas Crvena zvezda?
- Sve lepo me veže za Zvezdu u kojoj sam bio od osme godine, prošao sve mlađe kategorije, zatim zaigrao za prvi tim, obavljao i funkcije. Odigrao sam i mnogo večitih derbija u omladinskim selekcijama. Uspomene su veoma lepe, a Crvena zvezda je moja druga porodica. Donela mi je mnogo radosti u životu.
MIMOIŠAO SAM SE SA PANČEVCIMA
Bili ste deo uspona i pančevačkog Železničara?
- Godinu i po dana obavljao sam funkciju sportskog direktora, ispisali smo istoriju plasmanom u Super ligu. Posle, u elitnom rangu u nekim stvarima smo se mimoišli i samovoljno sam otišao.
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.