Prvi radni dan na mestu generalnog sekretara Olimpijskog komiteta Srbije za Dejana Bojovića nije bio trenutak euforije, već – svesti o odgovornosti. Bivši odbojkaški reprezentativac, koji je sistem sporta prošao iz gotovo svih uglova – od terena do institucija, danas govori o onome što srpskom sportu najviše nedostaje: jasnom sistemu, dugoročnom planiranju i hrabrosti da se odluke donose na vreme. Između iskustva igrača i uloge funkcionera, Bojović ne pravi razliku – već most. Jer, kako kaže, medalje nisu cilj, već posledica.
Prvi radni dan na mestu generalnog sekretara – šta Vam je prvo prošlo kroz glavu kad ste ušli u kancelariju?
- Pomislio sam da me očekuje dosta učenja, mnogo rada, hrabrosti, strpljenja i odgovornosti. Zahvalan sam predsedniku Tomaševiću, potpredsednicima, članovima Izvršnog odbora i Skupštini OKS na poverenju. Osećam obavezu da dam svoj maksimum i opravdam sve što se od mene očekuje.
Koliko Vam ova funkcija znači lično, a koliko je doživljavate kao odgovornost prema srpskom sportu?
- Odgovornost prema srpskom sportu jeste, ili bi morala da bude, obaveza svakog i sadašnjeg, i bivšeg sportiste, a podrazumeva se za sportske radnike i funkcionere. Zajednička misija svima nama u sistemu sporta je da delovanjem kroz sport stvaramo zdravije, bolje i srećnije društvo. Sportisti svojim ponašanjem, fer-plejom, disciplinom, uspesima daju primer mladima i inspirišu naciju, i to je deo njihovog doprinosa. A mi, koji smo na funkcijama sa kojih možemo da doprinosimo srpskom sportu na svim ostalim poljima, naša je i odgovornost najveća. Na ličnom planu, privilegija je biti u prilici da se sa mesta generalnog sekretara Olimpijskog komiteta Srbije ta odgovornost nosi.
Da li se u ovakvim trenucima više javi bivši sportista u Vama ili sportski funkcioner?
- Nekako mi je to neodvojivo. Verujem da se iskustvo bivšeg sportiste i sportskog funkcionera konstantno prepliću. Igračka karijera me stalno podseća zašto sve ovo radim, a funkcionerska obavezuje na odgovornost, sistematičnost i dugoročno planiranje.
Put od reprezentativca do jednog od ključnih ljudi u sistemu – gde je bilo najteže „prešaltati se”?
- Još dok sam bio mladi sportista bio sam svestan izazova koji donosi završetak karijere. To je jedan od najvećih razloga zbog kojeg sam prestao sa aktivnim igranjem sa 32 godine. Dobio sam tako priliku da učim i kao sportski direktor odbojkaškog kluba Crvena zvezda, potom kao sportski direktor Odbojkaškog saveza Srbije, kao posebni savetnik i v. d. pomoćnika ministra sporta.
Da li sportisti imaju prednost ili hendikep kada uđu u administraciju?
- Ako su spremni da uče, imaju prednost. Ako misle da je iskustvo dovoljno samo po sebi, onda je to hendikep.
Kao pomoćnik ministra Zorana Gajića, imali ste uvid u funkcionisanje sistema iznutra – šta ste naučili što sada možete odmah da primenite?
- Jako sam zahvalan ministru Gajiću na prilici da sarađujemo i da od njega i uz njega naučim neprocenjivo mnogo. Rad u ministarstvu mi je pomogao da razumem da sistem mora da bude jasan, predvidiv i fer, kao i da je komunikacija ključ.
Koji su prvi potezi koje planirate na novoj funkciji u Olimpijskom komitetu Srbije?
- Sveobuhvatna analiza postojećeg stanja, uz konsultacije sa svim relevantnim akterima, kao osnov za izradu jasne i efektivne strategije podrške sportistima i sportskim savezima.
Šta smatrate najvećim izazovom za srpski olimpijski sport u ovom trenutku?
- Postoji dosta izazova sa kojima se sport u celini danas suočava i ova tema zahteva opširan odgovor. Kontekst je širi od samog sporta. Demografska slika Srbije nam ne ide na ruku, mlađe generacije imaju drugačiji koncept životnih vrednosti i motivacija u odnosu na ranije generacije, a i sve je manje trenera koji se odlučuju da život posvete kontinuiranom učenju i radu. Takođe, ubrzani rast modernih tehnoloških dostignuća, uključujući i primenu veštačke inteligencije u sve većem broju sportskih segmenata; od savremenijeg pristupa metodologiji treninga, analiza utakmica i mečeva u realnom vremenu, pa do načina na koji tehnologije utiču na selekciju mladih igračica i igrača. Prilagođavanje svim tim brzim promenama uz održavanje i poboljšanje vrhunskih rezultata srpskih sportista predstavlja najveći izazov.
Kako zadržati kontinuitet medalja, a istovremeno razvijati nove generacije?
- Planiranjem i sistemom. Medalje su posledica. Ako damo sve od sebe da ispratimo korak promena, nemam sumnje da će uspesi dolaziti.
Koliko su uslovi koje imaju naši sportisti danas zaista konkurentni u odnosu na svet?
- Činjenica, a i osećaj je da se razlika u uslovima naših sportista i sportista iz najvećih zemalja sveta značajno smanjila u odnosu na vreme kada sam se ja bavio aktivnim igranjem. Podrška sportistima je neuporedivo veća, sportska infrastruktura je bogatija i modernija. Naravno, uvek treba stremiti ka boljem. Moramo stalno da se trudimo da podižemo standarde.
Kad pogledate današnje generacije – šta im nedostaje u odnosu na vaše vreme?
- Ne bih rekao da im nešto nedostaje, već da žive u drugačijem vremenu. Možda je izazov da ostanu fokusirani u svetu koji se brzo menja.
Postoji li nešto što biste voleli da ste Vi imali kao igrač, a da sad možete da obezbedite drugima?
- Neuporediva su vremena pre 20-25 godina i ova danas. U smislu uslova za trening, opreme, sportske infrastrukture, podrške sportistima, i svakako ćemo se svi mi u sistemu sporta truditi da sve bude na još većem nivou. Ono što primećujem da možda i sad nije unapređeno je prepoznavanje talenata u ranom uzrastu i briga o tome da ne odustanu pre nego što razviju svoj puni potencijal. Potrebno je napraviti podrobnu analizu, ali moj utisak u ovom trenutku je da se veliki procenat odustajanja dece od sporta može sprečiti sistemskim rešenjima.
Gde vidite srpski sport za 5–10 godina?
- Za 5 - 10 godina u srpskom sportu će se videti rezultati odluka koje budemo donosili i zato je osećaj odgovornosti ogroman. Sport je kao prekookeanski brod - čak i totalna promena kursa se u celini oseti tek mnogo kasnije. Verujem da je neophodno da se odluke donose na osnovu argumenata i sveobuhvatnog sagledavanja stanja. Ono što zamišljam je da su za 10 godina ljudi u Srbiji još ponosniji na svoje sportiste, na njihove uspehe i da je veći broj dece i mladih koji treniraju neki sport u sjajnim uslovima, uz vrhunske trenere.
Šta biste danas rekli mlađem sebi, onom momku koji je tek ulazio u reprezentaciju?
- Hrabro, strpljivo i zahvalno. A, mlađi ja bi odgovorio: „Znam, hvala ti”.
Postoji li odluka u karijeri koju biste promenili?
- Na svoje iskustvo i prošlost uvek gledam kao na lekciju, a ne kao teret. Svaka odluka me je oblikovala da budem ovakav kakav jesam. Čak i one odluke koje su mi se kasnije učinile loše, još kasnije se ispostavilo da su donele nešto dobro.
Kada se sve završi – po čemu želite da Vas pamte u srpskom sportu?
- Čuveni trener Hulio Velasko mi je posle jednog treninga u Italiji rekao: „Vidi, među vrhunskim igračima ima loših ljudi, a isto tako i među lošijim igračima ima dobrih”. Dugo sam imao dilemu da li je hteo da mi kaže da sam loš igrač ili loš čovek! Naravno, konotacija je bila totalno drugačija, ali sam tad shvatio šta je meni važnije. Bio bih ponosan da me ljudi pamte kao pravičnog, poštenog, odgovornog, pristojnog, od integriteta, staloženog i mudrog, vrednog i dobrog čoveka.
NACIONALNA STRATEGIJA DAJE PRAVAC I USMERENjE
Da li imamo sistem ili se i dalje oslanjamo na individualni talenat i entuzijazam?
- Neke oblasti sporta su konkretno i kvalitetno sistemski organizovane, dok postoje i oblasti koje moramo unaprediti. Verujem da će donošenjem Nacionalne strategije razvoja sporta u Republici Srbiji za period 2026 - 2035 godine, kao i pripadajućeg Akcionog plana implementacije, koji su u fazi ulaska u skupštinsku proceduru, mnoge oblasti dobiti svoj pravac i usmerenje, a samim tim i ući u sistemske okvire.
SVAKI POTEZ IMA POSLEDICU
Šta Vas je sport naučio što direktno koristite u institucijama?
- Odbojka je takav sport gde svaka akcija, skoro svaki potez, ima svoju posledicu. Ako igrač smečuje u aut, protivnik dobija poen. U fudbalu, košarci, rukometu itd. promašen gol ili koš ne menjaju rezultat. To kod odbojkaša razvija osećaj pojačane odgovornosti prema odlukama koje donosimo. Još jedan od primera je da u odbojci ima 26 načina da se promeni rezultat; smeč u polje, aut, lopta dodirne antenu, igrač dodirne mrežu, prelaz ispod mreže, nošena lopta, dupli dodir sa loptom... itd. Zanimljivo je na koliko stvari igrač mora da vodi računa u svakom momentu. Vremenom, ta navika se prevede i na život i posao. Još je mnogo takvih primera, ali nesumnjivo je da sport oblikuje ljude i na načine koji nisu uvek očigledni.
OPŠIRNIJE U ŠTAMPANOM I DIGITALNOM IZDANjU
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.