Početna / Fudbal / Reprezentacija

Rođendan legende: Ivica Osim Švabo, poslednji branilac Jugoslavije

Pod kapcima svakog prosečnog Jugoslovena budi se najjača vodena sila. Ista ona koja je krajem aprila, pet godina ranije, kuljala nakon Čuhajievog gola Željezničaru. Sve je ličilo na još jedan poraz u poslednjim trenucima
ФОТО: Архива Политике

Piše: Uroš Jovičić

Đurđevdan 1941. godine u Sarajevu, bio je nem. Tri nedelje ranije, u grad su ušli Nemci. Trupe NDH i Handžar divizija, po gradu su gušile antifašizam. Strepnja je mirisala Baščaršijom i niko nije mogao ni da pomisli da će 75 godina kasnije, jedna od poslednjih straža Sarajeva biti Švabo.

Baš tog 6. maja u gradu na Miljacki, rođenjem je zadužio dres simbolike sa nekom iskrivljenom osmicom – matematičari to zovu beskonačno. Iznad broja je i prezime – Osim.

Užasno sparni 30. jun 1990. godine. Jugoslavija. Graške znoja na čelu klize ka vrelom rubu uzbuđenja. Jedino poneka kapljica vode sa Bipove ledene braon flaše, dovodi univerzum u ravnotežu.

Pod kapcima svakog prosečnog Jugoslovena budi se najjača vodena sila. Ista ona koja je krajem aprila, pet godina ranije, kuljala nakon Čuhajievog gola Željezničaru. Sve je ličilo na još jedan poraz u poslednjim trenucima.

Piksi je kao na tacni poslužio Genija na prvoj stativi, a on je samo „bocnuo” loptu. Umesto u golu Argentine, završila je preko prečke, neobjašnjivo.

Kao i protiv Videotona, one tople sarajevske noći, Ivica je stajao pored klupe, od neverice provlačeći prste kroz kosu. U krupnim, uzbuđenim očima, videlo se da mu je sve jasno.

„Ako je istorija majka života, fudbal je njegovo ogledalo”, jednostavna je jednačina Novog primitivizma.

Posmatrajući pređeni put od „futbala” kao zanosa, do fudbala kao biznisa, prepoznaćemo drugu jednačinu koja prvu istovremeno konstituiše i iz nje ishodi – odnos fudbala i čoveka. Na ovoj tromeđi svaki ispisan red je vremeplov.

Sarajevo posle Drugog svetskog rata, bilo je ranjeno, uplašeno i nepoverljivo. Učilo je da zaboravlja i iz traumatskog odeljenja prešlo na intenzivnu negu. Nega socijalizma urbanizacijom i implementacijom „bratstva i jedinstva” pokrenula je grad.

U takvim uslovima, vižljasti Ivica, igrao je debitantsku utakmicu detinjstva. Bio je sjajan matematičar, ali je više voleo da množi driblinge.

Bio je tih i poslušan, ali kada se igra „na male”, neobuzdano je uživao u igri, dok su njegovi šutevi odzvanjali pločnicima.

Krpenjača bi nestašne dečje korake vodila ulicama sve do „Doline ćupova”. Tako je Ivica upoznao prvu ljubav. Željezničar, osnovan dvadeset proleća pre njegovog rođenja, imao je plave dresove i šmek radničke klase.

Identifikacioni kod je prepoznat i lampica je upaljena. Lampica je ubrzo postala baklja ponosa. Ivica Osim, prvi nakon Ilijasa Pašića, poveo je radnički, železnički klub ka vrhu.

Za 11 godina, odigrao je 250 utakmica i postigao 95 golova. Međutim, teško će brojevi opisati iskreni osmeh koji je uštogljenoj beogradskoj publici znao da izmami elegantni dugajlija, kad sa ekipom sa Grbavice gostuje u glavnom gradu. U toj utakmici je debitovao.

„Romantičari” će zauvek pamtiti njegova dva gola na zavejanom Omladinskom stadionu. Prvi glavom, posle dominantnog skoka, a drugi kao opravdanje nadimka Štraus.

Na sedamnaest metara od gola, obišao je istrčalog golmana, krenuo ka srcu šesnaesterca, za sobom u snegu ostavio jednog od štopera, a onda na petercu zalomio u povratku zahuktalog golmana i promenivši nogu, loptu nežno ćušnuo u nebranjeni deo mreže. Simfonija je otpočela.

Sa iskustvom igranja u Francuskoj,  Ivica je 1977. seo za kormilo kluba u kom je odrastao. Kapetan broda sa plavim jedrima, mladi stručnjak u nežnom drap odelu, vodio je svoj brod kroz jugoslovenske i evropske bure devet godina.

U dva navrata, vicešampion u prvenstvu i jednom u kupu. Te 1981. na JNA, Željezničar je bio favorit protiv Veleža, ali je neverovatni Vahid Halihodžić sa tri gola bio preveliki talas za Osimov brod.

„Procvetala bela lala, osvojismo kup Maršala”, pevalo se u Mostaru, ali se već tada nazirala omiljena pesma dečaka sa Grbavice, koju će četiri godine kasnije recitovati u dahu.

Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadžović, Komšić, Čapljić, Bahtić, Škoro, Mihajlović, Baždarević, Nikić biće fenomen 1985. godine.

Od finala Kupa pobednika kupova, sa Real Madridom, delio ih je samo mađarski Videoton. Od sna su ih delila dva minuta i desni bek mađarskog tima. Jedino što je ostalo iz te noći, jeste najjača vodena sila pod kapkom Jugoslovena.

U drugoj ulozi, opet plavi dres i opet baklja. Ovoga puta njih šest, na grudima. Leva polutka u ekipi sa Džajom, Paunovićem i drugovima, na Evropskom prvenstvu u Italiji 1968. Posle četiri minuta polufinala sa Englezima na Artemio Frankiju, Ivica se povredio.

Međutim, tadašnjim fudbalom vladala su čudna pravila, pa je bez prava na izmenu, Osim statirao kraj desne aut linije do kraja meča.

Pred njegov sam kraj, Džajić je magično savladao Benksa i zanavek zavrnuo „uvo” na toj stranici fudbalske istorije. Jugoslavija je u finalu, a Osim u zagrljaju drugova...

U istom zagrljaju radosti, Ivica se nalazio 22 godine kasnije na Svetskom prvenstvu, kada je Piksi  nestvarnim „lažnjakom“ matirao Zubizaretu i najavio potapanje Španije.

Obe pobede bile su uvertira za tužan kraj. Jedini protagonista koji je oba puta bio na Apeninima, bio je baš Štraus sa Grbavice.

„Desetka” za Švabu

Autor teksta je student Fakulteta političkih nauka u Beogradu – smer novinarstvo. Iz predmeta Teorija i tehnika novinarstva u martu 2016. godine, napisao je reportažu o Ivici Osimu i dobio čistu desetku. Konsultant mu je bio Milorad Bjelogrlić. Danas je legendarnom Švabi 76. rođendan. Srećno.

Njegovim notnim linijama, povučena je još jedna filmska paralela, duga 22 godine. Isti onaj Artemio Franki. Ista ona desna aut linija.

Samo što su drugi put umesto Engleza sa druge strane bili Argentinci, sa Maradonom. Onaj vreli 30. jun i iščekivanje. Nezasluženi crveni karton Šabanadžoviću i brojne propuštene šanse.

Pre izvođenja jedanaesteraca, Osim je otišao u svlačionicu. Jugoslavija je poražena. Poražena je tada, poslednji put.

U krupnim, uzbuđenim očima, videlo se da mu je sve jasno. Kad je 1986. preuzeo nacionalni tim, rekao je da je nezahvalan posao biti selektor zemlje u nestajanju. Godinu dana kasnije, „Zabranjeno pušenje“ oslikava te reči:

„Danas je dan republike,

stari kaže –„otvorite prozore“!

Pjan je i čini mu se

da logorske vatre u daljini gore”.

Perspektivni  matematičar iz Hrasnog bio je svestan svih jugoslovenskih nepromenljivih jednačina. Taj fudbalski filozof znao je svaki sledeći dribling protivnika. I opet nije ustuknuo.

Razočaranim odmahivanjem rukom, rulji koja je na Maksimiru zviždala sopstvenoj reprezentaciji, Štraus sa Grbavice, dirigovao je poslednjim taktovima Jugoslavije. Argentina je bila samo fudbalsko ogledalo poraza društva koje je imalo šanse. I sve ih je propustilo...

Samo je Jugoslavija imala odgovor na svako fudbalsko pitanje planete. Komunističko otelotvorenje Bezbijevog sna bile su „crno-bele bebe“.

Holandski totalni fudbal dobio je mediteranski šmek pod patronatom Tomislava Ivića, u izvedbi Šurjaka i „bile“ družine. Pelcer decentralizacije, ali i izgubljenih snova uzet je od Željezničara i Radničkog.

Gordi Nemci dvaput su poraženi još u tunelu Marakane. Prvi put, igrači Karl Cajs Jene od buke nisu smeli da izađu na zagrevanje. Dvanaest godina kasnije, igrači Bajerna uzalud su izašli, jer se te večeri „nebo otvorilo”.

Bila je to zemlja u kojoj deca gradivo nisu učila napamet, ali su sastave omiljenog tima recitovala u pola noći – od Šoškića do Pirmajera, od Škrbe do Škore, od Stojanovića do Pančeva.

Zemlja „olimpijske reprezentacije“ i večitih koincidencija. Jedina čiji su građani zviždali svojoj himni, protiv nekih tuđih Holanđana. Zato je i bila.

Maj 1992. godine. Beograd. Graške znoja na čelu klize ka vrelom rubu uzbuđenja. Pored njega Miljan Miljanić, a ispred njega ostaci zemlje koju je voleo najviše na svetu. Pod kapcima jednog od poslednjih Jugoslovena suze. Bombarduju njegov grad i njegova je moralna dužnost da se povuče, izgovara jedva. I odlazi...

Dvaput je odbio Real Madrid. U Gracu će kao zaslužni građanin dobiti ulicu. U Japanu je obožavan do ludila. Međutim, njegov istinski domaći teren je polje između logorskih vatri.

One ga nikada nisu uvukle, a on je između fudbala i nogometa uvek birao „fuzbal“. Švabo kao poslednja straža Sarajeva, Jugoslavije i onog romantičnog fudbala, između driblinga na Omladinskom stadionu i Genijevog promašaja na Artemio Frankiju.

Ivica Osim. Beskonačno.

Komentari11
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

idi begaj
Srećan rođendan legendarnom treneru i selektoru. Da nije bilo rata i sankcija Partizan bi sa njim bio prvek Evrope!
Labud
Srecan rodjendan Legendo. Labud se zahvaljuje Zurnalu na ovom tekstu.
SRBA
Srecan nam rodjendan legendo!
Dejan
Zivi nam legendo jos 100000000000000000 godina, covek kao sto si ti jednom se radja. Pozdrav iz Nisa
Zeljovac
Da se vise pitaju ovakvi ljudi a manje politicari, zivoti bi nam svima bili ljepsi. Zeljina legendo, sretan ti rodjendan i da nam zivis jos dugo! Hvala svim dobronamjernim ljudima na lijepim komentarima.

PRIKAŽI JOŠ

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.