Dok je ostatak dvorane stajao na nogama sa visoko podignutim „šalovima“ na kojima je pisalo „Novica 400+“, Kecman je krenuo ka centru terena.
Ka Veličkoviću. Kapiten crno-belih je nedavno u Nišu odigrao 400. meč u dresu Partizana, dospeo na treće mesto večne lice svih igrača Partizana. Odmah iza – Kecmana.

Podigao je dres, otpozdravio navijačima i odneo ga do supruge i naslednika koji su sedeli tik uz teren. Kao što i uvek sede.
Utakmica protiv Budućnosti, Partizanu ništa nije donosila. Osim nastavak dobrog niza, osim toga što je uvek lepše kada se pobeđuje, osim te obaveze koju ima, da u svakoj utakmici ide na pobedu.
Ova je trebalo da bude svojevrstan poklon Veličkoviću. Za sve što je u tih 400 utakmica doneo Partizanu, što će tek doneti...

Ali, ovo je bio poklon od Veličkovića njegovom klubu. Ko zna koji, u tih 400 utakmica. Tačno 54 sekunde.
Toliko je prošlo u drugom poluvremenu, kada je Aleksandar Džikić morao da traži minut odmora. Si je pogodio trojku, Partizan prepolovio zaostatak iz 19. minuta. Na semaforu je 41:50, na terenu neka potpuno drugačija slika.
Sada je Partizan bio taj koji napada, Budućnost puca.. Potpuno. Nova trojka Veličkovića, donela je poravnanje – 54:54, a onda još jedna i sedam poena prednosti – 67:60.

Nisu crno-beli želeli da se predaju. To nije u njihovom genetskom sklopu. To nije u genetskom sklopu Novice Veličkovića.
Budućnost jeste reagovala, čak je u nekom trenutku i vratila prednost. Međutim, nije to pokolebalo crno-bele. Oni su znali šta žele. Želeli su pobedu.

Kada pored sebe imaju čoveka, koji ustane pošto padne. Bukvalno. Koji kaže da može da nastavi, iako je očigledno da trpi bol. I tako od 33. minuta, do kraja utakmice.
I da takav ubaci trojku za 81:72, pa odmah posle toga iznudi faul u napadu. Za radost preko četiri hiljade ljudi u dvorani.
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.