Dogovor je bio takav. Subota pre podne, bašta jednog prestoničkog kafića. Razgovor uz jutarnju kafu. Ili limunadu. Šta ko više voli.
U danu prepunom obaveza, to je bio i jedan od retkih slobodnih trenutaka za priču. Kao što obično i bude kada krenete u novi posao. Kao što je Vlado Šćepanović krenuo. A onda iznenađenje.
- Samo želim da vam čestitam, drago mi je što ste baš vi naš novi trener – začulo se umesto očekivanog: „Dobar dan, izvolite!“
Izmamilo je osmeh na licu novog trenera košarkaša Partizana. Ne postoji bolja potvrda vrednosti od mišljenja onih zbog kojih se taj posao i radi.
Tako je, potpuno van pripremljenog „scenarija“, naša priča krenula baš odatle. Od podrške, znanih i neznanih ljudi.
- Baš mi je drago što sam u svojoj karijeri, što igračkoj, što trenerskoj, ostavio takav utisak da ljudi imaju poverenje u mene. Da sam im simpatičan. Da me doživljavaju kao pravog sportistu – počeo je Šćepanović.
Sve ovo priča kao neko ko je igrao košarku na visokom nivou. Ko je sarađivao sa velikim trenerskim imenima. Da li će možda takvu vrstu saradnje tražiti i od svojih igrača, pitamo. Osmeh pre odgovora. Tačnije, priznanja.
- Nisam ja bio baš lagan za saradnju kao igrač!
Ne prestajući da se smeje, nastavio je...
- Nezgodan sam bio i u odnosu sa trenerima.
Sada ozbiljno.
- Iskreno da vam kažem, ja bih voleo da imam igrača kakav sam bio ja. Nisam bio lak za saradnju, ali su svi znali i bili su sto posto sigurni koliko ću da dam na terenu i na treninzima. Svi mi imamo svoj ego, pa donekle i tu sportsku sujetu, nismo lagani za saradnju. Ali, sve dok dajemo sto posto na terenu, to može da se proguta...
Kompletan tekst možete da pročitate u broju Sportskog žurnala za 12. jul. Ukoliko želite da se pretplatite na elektronsko izdanje Žurnala kliknite OVDE.
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.