Piše: Milorad Bjelogrlić
Poznato je da čovek piše o svojim najvećim fascinacijama. Moram prvo da zavedem malo reda u sećanja, koja naviru. Fudbal je u moj život ušao 24. aprila 1968. godine, a dok je fudbala biće i pamćenja. Bila je sreda.
Većina dana u ljudskom životu su veoma slični jedan drugom, ali taj dan je bio ispunjen velikim uzbuđenjima i nezaboravan. Francuze smo pobedili, čak i ponizili 5:1. Cela zemlja je slavila blistavu igru i veliki talenat Jugoslavije.
Ne postoje dečačke godine bez fudbalskih junaka. Kako su samo Džaja, Švabo, Petko.... igrali. Fudbal je za njih bio isto što i vazduh. Od prvog sudijskog zvižduka su podigli sve kočnice. „Trikolori” su prema njima izgledali diletantski, nevešti početnici, nedoučeni đaci, šegrti. Na kraju su čak bili srećni što su prošli sa samo pet komada u mreži.
Taj trijumf je bio neka nevidljiva skretnica u karijerama većine izabranika selektora Rajka Mitića. Pre utakmice igrali su u domaćim klubovima, a kasnije su svi osim Mirsada Fazlagića karijere nastavili u inostranstvu.
„Plavi” su taj dan na terenu izvodili što su poželeli i sve im je uspevalo. Ubeđen sam da nisam jedini klinac koji je gledajući tu utakmicu zavoleo fudbal. To je bila sreća koja se ne zaboravlja.
Prva posleratana mladost je odigrala utakmicu života. Blistao je debitant Ilija Petković. Postigao je dva gola i u svim novinama dobio čistu desetku, retki osmice, a većina devetke.
Posebno efektan je bio četvrti gol kada je Petko lak i nezadrživ kao anđeo, „krenuo sa Banjice” nanizao četvoricu igrača, zatim golmana Obura i ćušnuo loptu u mrežu. Na tribinama, ali i pred TV ekranima gejzir emocija.
– Francuska je uvek bila fudbalska sila. Ne pamtim da ih je neko „nakantao” sa 5:1. Mi smo u tom meču igrali tako da smo mogli da im damo i deset golova. Skoro svaki naš napad je bio šansa za gol. Mislim da Jugoslavija nikada nije odigrala bolju utakmicu, bar ne u vreme kada sam igrao i bio selektor.
Posle nje je cela navala potpisala za francuske prvoligaše – pričao mi je sa suzama u očima Ivica Osim, legendarni Švabo nezaboravne junske noći koja je prerasla u zoru kada se 1992. godine u zemunskom restoranu „Zlatnik” opraštao od zemlje za koju je igrao i čiji je bio selektor. Ona se tih dana raspadala u krvi.
Poseban kuriozitet predstavlja činjenica da je svih pet igrača iz Srbije, koja je igrala pre ili kasnije, otišla u Francusku. Ilija Pantelić (Vojvodina) i Dragan Džajić (Crvena zvezda) su igrali za Bastiju, Dobrivoje Trivić (Vojvodina) i Ljubomir Mihajlović (Partizan) su nosili dres Liona, a Ilija Petković (OFK Beograd) je postao uzdanica Troa.
Osim njih u Francusku su otišli još Vahidin Musemić (Sarajevo) koji je bio centarfor Nice, a Ivica Osim (Željezničar) adut Strazbura. Oni su bili inspiracija i uzor za generacije rođene pedesetih, kao Bobek za one iz četrdesetih, Pižon one iz šesdeseteih. Njih i danas pamtim kao dragu vrstu ljudi.
Svaka mladost je lepa. Ljudi obično preteruju i pričaju u superlativu kada govore o tom životnom dobu. Tada mi se činilo da je prosto nemoguće da neko ko je rođen 1959. može da dočeka novi vek i napuni 61. godinu.
Međutim, ovde se ne radi o broju leta već jednostavno o kvalitetu. Dva meseca kasnije Jugoslavija, samo zahvaljujući nedostatku sreće, nije postala šampion Evrope, jer je posle ponovljenog meča u finalu poražena od Italije (1:1, 0:2). Prethodno je u polufinalu eliminisala svetskog prvaka Englesku.
Ima istina koje ne smeju da se zaborave. Ova generacija je zaslužila visoke pozicije u srcima svih jugoslovenskih ljubitelja fudbala. Evo, prošla je skoro četvrtina 21. veka, a plasman na Evropsko prvenstvo je misaona imenica za selekciju Srbije.
Zato se sa nostalgijom često sećamo zvezdanih trenutaka domaćeg fudbala. Fudbal i priče nemaju rok upotrebe. Traju večito.







Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.