Od davnina, kad je fudbal počeo da se kotrlja u ravnom Sremu, bilo je pojedinaca koji su umećem i znanjem plenili pažnju ljubitelja najvažnije sporedne stvari na svetu i zaslužili naziv – legende kluba.
Jedan od tih igrača je i sadašnji šef stručnog štaba Jedinstva iz Surčina, Dejan Mitrović. Kaže da je samo jedan u bogatoj istoriji fudbalskih majstora koji su na istom mestu ostavili trag. Bilo je pravih virtouza i umetnika sa loptom, poput Šace Davidovića, Boleta Krejića ili Neše Tepavca, igrali su u Rupama, kako popularno nazivaju igralište i ceo kompleks Jedinstva iz Surčina.
- Kao klinac sa svojim vršnjacima pikao sam loptu u školskom dvorištu, na male goliće. Jurili smo po ceo dan i jednom sam se obreo na terenu u Rupama. Taj prvi dan i izlazak na zeleni pravougaonik nikad neću zaboraviti. Ta upečatljiva slika ostaje zauvek. Heeeeej, veliki teren, nove lopte... I tako je počelo. Sa 13 godina sam prešao u Teleoptik, to kao da mi je bila stepenica više. Bolje se radilo i sa još više želje i motiva sam odlazio na treninge. U Zemunu sam ostao do prvog tima i onda odigrao jednu sezonu – iznosi davna sećanja Dejan Mitrović.
I divna, u mislima za ceo život. Tokom bogate igračke karijere promenio je veći broj sredina i klubova, početak je bio...
Maštao da bude pilot
Hobi je, praktično, životna svakodnevica, u proseku, skoro svakog desetog čoveka na planeti.
- Neku određenu zanimaciju van fudbala – nemam. Sve moje želje, aktivnosti i slobodno vreme vezani su za loptu. Kao klinac, maštao sam da budem pilot, ali to su bili neki dečački snovi. Uvek sam razmišljao kako je onim čikama u avionima, u tim kabinama, gore na nebu, a, oni sve lepo vide sa visine. Tako sam rezonovao kao dečačić, do polaska u školu.
- Teleoptik – prva stanica! Tek sam izašao iz omladinskog pogona, dobijao sam šansu da igram, a prvi poziv da promenim sredinu sam prihvatio i došao u Jakovo, u Srem, dobar i organizovan klub. Potom sam četiri godine igrao na relaciji Surčin – Dobanovci.
Naišle su godine ozbiljnijeg i, reklo bi se, profesionalnog igranja fudbala.
- Prelaskom u Železničar iz Bare Venecije, tad člana Druge lige, prešao sam i na viši nivo. Bila je to ozbiljna liga, a dobre igre su me preporučile za odlazak u inostranstvo. Okušao sam se u ekipi Sasalnbata, što je bila Prva B liga Mađarske. Dve sezone sam proveo tamo, pa se vratio u Jedinstvo i onda su po redu išli Posavac, Budućnost iz Dobanovaca i Šumadija iz Jagnjila. Igračku karijeru sam završio u Surčinu, u dresu Jedinstva. Tad sam bio kapiten, sa 40 godina sam predvodio tim i izborili smo se za ulazak u Srpsku ligu.
S obzirom na igranje u velikom broju klubova, radio je sa većim brojem različitih trenera.
- Svaki igrač se seća prvog učitelja. U mlađim kategorijama Teleoptika, to je bio Zvonko Živković, u prvom timu Dragi Kaličanin. Moram da pomenem Mileta Vranješa, Zorana Pavlovića, Gorana Kaluševića... Svaki na svoj način je utkao ponešto u moju karijeru.
Sad je šef struke seniorskog sastava surčinskog Jedinstva, može li nešto od naučenog i da se primeni?
- Može, ali su sad drugačiji uslovi, filozofija igre. Možda neka psihološka priprema i slično.
Oaza za odmor nedaleko od Ljiga
Slobodno vreme provodi uglavnom sa porodicom i(li) dragim prijateljima.
- Uglavnom ga provodim kod roditelja u selu Poljanice, nedaleko od Ljiga. Na očevom imanju od dvadesetak hektara nalaze se i gaje različite vrste životinja. Tu su ovce, koze, zečevi, ali i čist vazduh, široko prostranstvo, idealni uslovi za punjenje baterija. Moj otac je posle povratka iz inostranstva tu stvorio pravu oazu, gde i moja porodica kad dođe, a idemo često, može da se opusti. Što kaže moj otac „vaše je samo da često dolazite” – sa osmesima je pričao Mitrović.
Van fudbala, gde je Dejan Mitrović?
- Kod mene je sve vezano za fudbal! Kako da zamislim život bez fudbala?! To, u suštini i nije život, makar moj. Ceo život – lopta, golovi, utakmice, druženja, asistencije za pogotke, slobodni udarci, veselja, porazi... Ima li šta lepše na svetu, pa nema! Jednostavno rečeno, iskreno. Kad fudbal u uđe pod kožu nema mu izlaska. U početku i posle prestanka aktivnog igranja bila je tu samo želja za radom sa mlađim kategorijama, podučavanje klinaca. Voleo sam taj nivo rada, znao da mogu mnogo toga da im pokažem i naučim ih, ali nije ostalo na tome, jer sam 2016. postao direktor Omladinske škole Jedinstva. Želja za usavršavanjem me je dovela do trenerske A licence koju sam stekao prošle godine. Dok sam igrao fudbal nisam želeo ni razmišljao o trenerskom pozivu, već tad sam video da je to kompleksan posao, ali desilo se!
Sad i sinovi idu očevim stopama?
- Naslednici pokazuju želju za fudbalom. Stefan i Mihailo igraju za mlađe kadete Ade i zasad imaju motiva i talenta. Kako će to u budućnosti izgledati, videćemo. Imaju moju podršku sve dok budu uživali u onome što rade. Onda mogu i da napreduju.
Jedan deo fudbalske biografije Dejan Mitrović je ispisao, a sad ga očekuje drugi, možda čak i zahtevniji. Sad neće i ne može sve da zavisi samo od njega, ali sa karakterom i znanjem koje poseduje sigurno će i ovaj, drugi deo karijere, života u fudbalu i za fudbal da ispuni bogatim sadržajem.

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.