Zoran Filipović nije postao Zvezdina zvezda, ali je u dresu Beograđana ostvario rezultate koje do danas niko nije ni srušio, ni ugrozio. Protivničke mreže tresao je sa lakoćom, uprkos činjenici da je doživeo dve neugodne povrede.
Mnogi su putevi vodili do cilja, a staze kojima je on prolazio obasjavale su i radost donosile: i njemu, i Crvenoj zvezdi, verovatno i njenim pristalicama. Pripada generaciji sportista koji su igrali kad su stadioni bili krcati, kad se igrao dobar fudbal, a u čaroliji te lepe igre on je rušio rekorde, osetio slavu, svrstao se u fudbalske ikone koje za sva vremena imaju da sjaje iz fudbalske istorije.
Filipović je rođen u Titogradu 6. februara 1953. Talenat je otkriven u Budućnosti, ali on je kao dečak prešao u Crvenu zvezdu i u njoj proveo 11 godina, odigrao 477 utakmica, postigao 317 golova.
U crveno–belom dresu spoznao je šta znači biti šampion 1973, pa 1977. i 1980. Osvajao je Kup Jugoslavije 1971, kup 1972, kao i Kup prvoligaša 1973. Zvezda je sedamdesetih stizala do polufinala Kupa evropskih šampiona i Kupa pobednika kupova i do finala Kupa UEFA.
- Crvena zvezda je moja druga kuća. Tu sam se vaspitao, formirao kao ličnost, afirmisao kao igrač. Zvezda je bila i ostala institucija. Veliki klub u svakom pogledu. Najlepše i najsvetlije dane moje igračke karijere proveo sam na Marakani - kaže Filipović.
Sa 28 golova u evropskim kupovima Zoran je drugi na večnoj listi kluba iza Bore Kostića, a sa 93 pogotka u šampionatima je među pet strelaca u istoriji Zvezde. Takođe, sa 39 golova u 51 utakmici u evropskim kupovima najbolji je strelac od svih igrača iz nekadašnje Jugoslavije (12 golova u Kupu šampiona, devet u Kupu pobednika kupova i 18 u Kupu UEFA).
- Nisam se bavio brojkama, ali milo mi je kad to čujem. Važno mi je bilo da igram dobro, da postižem golove, da moj klub pobeđuje. Sada kad to čujem, milo mi je da sam postigao određene rekorde u karijeri. To mi prija.
Odigrao je nekoliko večitih derbija, a 59. 7. novembra 1976. posmatralo je 100.000 ljudi. Njegov gol iz 53. minuta odlučio je pobednika u tom okršaju. Predivno su tada izgledale svetkovine srpskog fudbala, u odnosu na ono što danas zovemo večitim derbijima.
- Neka druga slika. Davno prohujalo vreme. Drugačije je bilo društvo. Fudbal i derbi bio je praznik, nije bilo ljutnje i agresije među navijačima. Nedelju dana pre i posle utakmice pričalo se o tome. Da li je izgubila Zvezda ili je poražen Partizan, čini mi se, nije bilo toliko bitno. Važno je da su prijatelji ostajali prijatelji, komentarisalo se na pravi sportski način. Postojala je sportska kultura. Mi pobedimo kao gosti i idemo kroz parkić prema našem stadionu, a navijači Partizana nisu nas vređali nego pozdravljali i čestitali na uspehu. Jedan mir, fudbalsko blagostanje gde su vaspitanje i sportska kultura vladali. Čitave porodice dolazile su sa decom da gledaju Zvezdu, Partizan, Hajduk, Dinamo, ostale klubove. Sve je bilo za pohvalu.
I voleo se svoj tim, a poštovali igrači rivala, međusobno se družili, sve to prerastalo je u istinska prijateljstva, pa i kumstva.
- Bilo je šale, drugarskih prebacivanja. Igrači su se međusobno poštovali, družili. Vladala je sjajna atmosfera i među trenerima, igračima, ali i navijačima. Ostaje da se nadamo da ćemo sve to ponovo imati, mada ko zna.
Karijeru je nastavio u Brižu, 21 meč u jednoj sezoni i solidnih osam golova. Bio je to nagoveštaj super dobrih rezultata u narednim godinama.
- Imao sam 27 i po godina kad sam otišao iz Crvene zvezde, tada su važila takva pravila. Otišao sam u Belgiju, u šampionski Briž. Tada su me često mučile povrede, a jedna pauza trajala je duže od mesec dana. Posle se pojavila Benfika. Ukazala mi se prilika da odem u veliki klub, pa nakon godinu dana provedenih u Brižu prešao sam u Lisabon.
Za tri sezone u Benfiki, u 84 utakmice čak 42 puta tresao je protivničku mrežu. Radovao se dvema titulama i jednom Kupu Portugalije. Čak je postigao osam golova u 12 evropskih mečeva Benfike, dogurao do finala Kupa UEFA, a tamo je Anderleht bio za nijansu bolji.
- Benfika je posle mnogo godina ušla u finale evropskog takmičenja. Bio je to ogroman doživljaj. Imali smo nesreću u te dve utakmice da izuzetna generacija ne osvoji trofej. Benfika je uvek ličila na Crvenu zvezdu po brojnosti navijača i trofejima. Najlepše dane karijere i godine života posle Srbije proveo sam u Portugaliji.
Završio je karijeru u Boavisti sa 33 godine. Možda je mogao još da igra, ali i ovako je postigao mnogo. Karijera za svako poštovanje.
- Tad se čovek sa 27 godina smatrao jako zrelim sportistom. Ni medicina nije pratila na vrhunskom nivou sportske mogućnosti i moderan fudbal. Došlo je do određenih povreda, pa sam odlučio da ostanem kao trener u Boavisti, gde sam počeo karijeru na klupi.
Odigrao je 13 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije, postigao gol na debiju protiv Istočne Nemačke.
Jeste tada bilo mnogo sjajnih fudbalera, ali verovalo se da Zoran Filipović zaslužuje bar 50 mečeva u dresu tadašnje zemlje.
- To je moj veliki žal. Imao sam mnogo povreda, a sa 18 godina ušao sam u prvi tim reprezentacije. Kasnije razne operacije i oporavci iziskivali su odvojenost od terena. I sve to kad sam bio potreban reprezentaciji, da ostvarim kontinuitet. Takva je bila sudbina, pratili su me pehovi, ali mogu biti zadovoljan ostvarenim.
SPLET OKOLNOSTI UTICAO NA UČINAK U KATARU
Kao trener radio je u Portugaliji, Italiji, Rumuniju Grčkoj, sa Zvezdom je osvojio Kup SRJ, bio je u stručnom štabu Jugoslavije, pa selektor Crne Gore i tako dalje. Prava ličnost da u tri rečenice opiše učinak Srbije u Kataru, a mnogi su verovali da može otići bar korak dalje.
- Vladala je optimistična atmosfera. Zato što smo u kvalifikacija bili moćni, načinili smo podvig u Lisabonu. Zbog raznih okolnosti ispustili smo pobedu protiv Kameruna, a onda je ona uticala i na meč sa odličnom ekipom Švajcarske. Splet nesrećnih okolnosti uticao je da ne prođemo grupu, a svima je jasno da smo to zaslužili i da smo to trebali ostvariti. Čekaćemo narednu priliku – rekao je Filipović.

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.