U 50. minutu, u četvrtfinalu Svetskog prvenstva 1970. u Leonu (Meksiko), Engleska je povela protiv Zapadne Nemačke s 2:0. U 69. je Bekenbauer smanjio na 2:1 (lopta je prošla ispod Bonetija, koji je sticajem okolnosti dobio priliku da na toj utakmici brani umesto Benksa), a u narednom minutu je engleski selektor Remzi izveo iz igre Čarltona, s 33 godine najstarijeg u timu, valjda da ga odmori, a uveo osam i po godina mlađeg Bela da zbije redove na prilazima engleskom golu.
I Robert Čarlton više nikada nije zaigrao za Englesku. Taj njegov 106. meč je bio njen rastanak od titule osvojene četiri godine pre toga na Vembliju baš u finalu protiv tog istog protivnika.
Kad je poprište napustio mozak engleskog tima Nemci su Zelerovim nemogućim golom (glavom, a bacio se unazad) izjednačili, a u produžecima ih je Miler odveo u polufinale.
Ser Roberta Čarltona (11. oktobar 1937 – 21. oktobar 2023) nema više. Poslednjih godina ga je mučila demencija, ali njega niko ne može da zaboravi. Kako i ne bi kad je bio najsjajniji fudbalski dragulj u zemlji, koja je taj sport i izmislila. Za zasluge u fudbalu tog sina rudara je engleska kraljica proizvela u viteza!
Dar za fudbal je, izgleda, dobio preko majke, domaćice, jer se, kao Marko Kraljević u našoj narodnoj pesmi, metnuo na ujaka. Sva četvorica njene braće su bili profesionalni fudbaleri (trojica su igrala za Lids u kojem je kasnije standardni prvotimac postao i njegov stariji brat Džeki, takođe svetski prvak 1966), a njen rođak Džeki Milbern je bio legenda Njukasla i reprezentativac.
Primetili su ga lovci na talente iz Mančester junajteda kad je imao 15 godina, pa je postao njegov član, iako je navijao za Lids. Majka je htela da bude električar, ali je fudbal pobedio. Prvi put se pojavio u prvom timu u oktobru 1956. i već u prvoj sezoni je postao prvak. Bio je jedna od uzdanica takozvanih Bezbijevih beba, nazvanih po treneru Mančester junajteda, koji je stvarao prvotimce iz klupske škole.
Bobi Čarlton je bio jedan od najomiljenijih stranih sportista kod nas. Za njega i Mančester junajted vezala nas je sudbina. Posle revanša u četvrtfinalu Kupa evropskih šampiona, na stadionu JNA u
Beogradu (3:3 protiv Crvene zvezde, na Old Trafordu je bilo 2:1 za domaćina), prilikom poletanja u Minhenu avion se 6. februara 1958. srušio. Od 44 putnika polovina je izgubila život. Jedan od preživelih bio je i Bobi Čarlton.
Kao predvodnik novih Bezbijevih beba došao je u Beograd u aprilu 1966. istim poslom. Ovoga puta da u polufinalu protiv Matekalovih beba, nazvanih tako po ugledu na one Mančesterove iz 1958, izvadi vizu za finale. Partizan je kod kuće pobedio s 2:0, u revanšu izgubio samo s 1:0 i uklonio s puta po opštem mišljenju najjači tim
u Evropi u tom trenutku.
Dve godine kasnije verovatno je svim ljubiteljima fudbala kod nas srce bilo na mestu. Bobi Čarlton je primio najvredniji evropski klupski trofej kao kapiten Mančester junajteda. U finalu, u Londonu, pobeđena je Benfika s 4:1.
Bio je to trijumf i za one koji deset godina pre toga nisu dosanjali svoj san. Zbog toga je to jedan od sportskih događaja, koji i dan-danas bude ono osećanje da je pravda ipak zadovoljena. Ali, i tada mu je ostao ožiljak od naših. U polufinalu Evropskog prvenstva 1968. u Italiji Džajićevim golom Jugoslavija je izbacila Englesku.
Najveći uspeh engleskog fudbala, razume se, nije prošao bez Bobija Čarltona. Na Svetskom prvenstvu 1966, čiji je domaćin bila, Engleska je i zvanično postala najbolja na planeti.
Bobi Čartlon se tokom cele karijere viteški ponašao. U svojoj dugoj karijeri gotovo da nije nikada ukoren. U privatnom životu, međutim, nije bio u dobrim odnosima s rođenim bratom!?
Savršeno je igrao i levom i desnom nogom. Nije bio tehničar brazilskog kova, ali je s loptom mogao da uradi šta god je hteo, a slušala ga je i po blatu do kolena kakva su tada bila igrališta u vreme uobičajenih kiša u Engleskoj. Posle 20 godina (17 kao prvotimac) karijeru u Mančester junajtedu je završio 1973. Otišao je u Preston Nort End da prvom šampionu Engleske kao igrač i trener vrati stari sjaj. Nije uspeo, ali mu se fudbal još igrao, pa je jednu sezonu (1975/76) proveo u irskom Voterfordu, a onda se u Arkadiji Šepards (Južna Afrika), Bangoru (Vels), australijskim Njukaslu i Blektaunu 1980. uverio da je njegovo vreme prošlo. Probao je još jednom kao trener (Vigan, 1983) i konačno se pomirio da mu na tom polju ne ide.
U Mančester junajted se vratio 1984. da bude jedan od direktora. I tu je ostao dok iz Amerike nije došao Glejzer da preuzme klub.
Po njemu je u Engleskoj nastao izraz „češljanje Bobija Čarltona”. S obzirom da je vrlo mlad oćelaveo prebacivao je kosu sa strane preko golog mesta na glavi, pa kad bi trčao vlasi koje nisu bile na svom prirodnom mestu bi mu padale niz lice. Ali, na njegovo fudbalsko umeće nije nimalo uticalo to što je popravljao „frizuru” i dok je vodio loptu.


Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.