Mirza Kapetanović, britki bek Sarajeva i reprezentacije Jugoslavije podigao je šampionski pehar 1985. godine, ali da igrači nisu otišli svako na svoju stranu, tvrdi on, ponovili bi taj uspeh i 12 meseci kasnije. Danas poručuje: „Da Juga postoji, bila bi šampion sveta!“
Mnogo je dao fudbalu, a on njemu uzvratio silnim slavljem i radovanjem, kad je Sarajevo bilo najbolje u Jugoslaviji. Ostvario je i inostranu karijeru, igrao je u reprezentaciji, ali 1985. bila je zlatna godina, kad je u „gradu na Miljacki” sve bilo u bordo bojama.
Sarajevu je veran od 30. juna 1959, praktično od rođenja. Ipak, nije ostao u najpopularnijem sportu.
- Što se tiče Sarajeva, to je moja druga kuća. Volim grad i klub, mada, što ga više pratite više se sekirate - kaže Kapetanović.
Dete je Sarajeva, od malih nogu je zaljubljen u bordo boje.
- Od sedme ili osme godine počeo sam trenirati u Sarajevu i na Koševu ostao do 29. godine. U to vreme se sa 28 išlo u inostranstvo. Zahvalan sam svojoj volji, upornosti, ali i trenerima. Ima ih veliki broj.
Nije bilo lako stići do titule pored Crvene zvezde, Partizana, Hajduka i Dinama.
- Presudila je činjenica da je bila smena generacija. Došlo je nas devet juniora Sarajeva: Pašić, Milak, Jozić, Merdanović, Vukičević, Đurković... Dobili smo šansu i sve je glatko išlo. Poznavali smo se u dušu, pa smo osvojili titulu i to mi je najdraži uspeh u karijeri.
„Nek’ po Bosni pevaju junaci, mi smo opet Jugini prvaci”, orilo se na Koševu. Glasno da se čulo i do Grbavice.
- Naš Mehmed Janjoš Čala kaže da smo mi višestruki prvaci Jugoslavije. Jer, mi smo dva puta bili šampioni, a Željo jednom. Ceo grad i Jugoslavija bili su uz nas. Zaista smo igrali dobro. Nije bilo negativnosti. Talentovana generacija, a dobri treneri. Tu su bili Boško Antić, Milenko Bajić, u posebnoj ulozi Svetozar Vujović, pa Mirsad Fazlagić. Ne želim da zaboravim Srboljuba Markuševića. On je sve nas napravio igračima, ljudska i trenerska legenda.
ZBOG POVREDE SAMO ŠEST PUTA ZA PLAVE
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je šest utakmica, možda je mogao i više, jer je proglašen za najboljeg beka zemlje Jugoslavije u to doba.
- Imao sam dve povrede koje su me sputale. Kasnije je za selektora došao Ivica Osim i prednost dao svojim adutima. Nema tu ljutnje, njima je više verovao u tom trenutku. O Tozi Veselinoviću sve najbolje. O Milošu Milutinoviću još bolje. Pravi treneri i ljudi, hvala im za sve.
Veliko šampionsko slavlje pomutila je vest da Husref Musemić prelazi u Crvenu zvezdu. Da su ostali zajedno možda bi Sarajevo ponovilo uspeh i godinu kasnije.
- „Musemija” je mesec dana ranije potpisao ugovor sa Crvenom zvezdom, a dali smo nas 15 sebi obećanje da ćemo ostati i ponoviti uspeh.
Da li Sarajevo nije bilo dovoljno zrelo da 1983. osvoji Kup Jugoslavije, slavio je zagrebački Dinamo?
- Finale se igralo na Marakani. Dinamo je vodio Ćiro Blažević. Izgubili smo sa 3:2, ja sam postigao gol. Šteta, to je naša sjajna generacija, ali bili smo tada mladi. Za utehu, postali smo šampioni dve sezone kasnije.
U njegovo vreme fudbal je bio fenomen, više od igre. Stadioni puni i u Ljubljani, Banjaluci, Nikšiću, Mostaru, Vinkovcima...
- Čast svakom. Jaki su bili i Velež sa Tuceom, Kajtazom, Bakom Sliškovićem... U Slobodi su igrali Šećerbegović, Verlašević, Mulahasanović... Snage Budućnosti bili su Dejo Savićevića, Guza Vujovića...
Želeo je Miroslav Ćiro Blažević da ga vidi u Dinamu. Skoro da je postao Zvezdin igrač i sve se nekako izjalovilo, a nudili su mu sve što je tražio.
- Zvali su me i iz Partizana, preko Neše Bjekovića. Tomislav Ivić želeo je da dođem u Hajduk. Jedno jutro trebalo je da potpišem za Crvenu zvezdu, bila je najkorektnija. Međutim, u poslednjem trenutku potpisao sam novi ugovor za Sarajevo. Nisam se pokajao.
Česta su okupljanja i razgovori sa saigračima iz šampionskog Sarajeva. Ne bi valjalo da je drugačije.
- Dobra vest je da smo svi živi. Mi smo kao rođena braća međusobno. Čujemo se redovno. Hadžibegić, Merdanović, Đurković, Jozić, Milak, Jakovljević, Pašić... Možda i najčešće sa Ćalom Janjošem, čudo je od veznog igrača. Stalno smo u kontaktu.
Kad bi fudbal imao takmičenje po uzoru na košarku, vaterpolo i još neke sportove, možda bi svi profitirali, ali čudne su naše naravi.
- Ja sam za tu ligu. To bi bila prava stvar. Fudbal bi se digao na znatno viši nivo. Sada imate klubove koje ne želim da ističem, da se neko ne naljuti. I treba Crvena zvezda, Partizan, Hajduk, Dinamo da idu tamo da igraju. Fali da se Borac u Banjaluci sastane sa Hajdukom, da Partizan dođe u Sarajevo, da Zvezda ode kod Olimpije, da Dinamo gostuje Budućnosti... Da smo danas zajedno i da postoji reprezentacija Jugoslavije, uveren sam da bi bila šampion sveta - zaključio je Mirza Kapetanović, nekadašnji levi bek šampionskog Sarajeva.
DIVNO ISKUSTVO IZ NEMAČKE
Igrao je i u Nemačkoj, u Kikers Ofenbahu, i stekao divno iskustvo.
- Tamo su mi rođena deca. Da ništa nisam materijalno stekao, a jesam, supruga i deca perfektno pričaju nemački jezik i to je bogatstvo. Moji klinci su tamo išli u školu.

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.