Od Hamburga na severu do Minhena na jugu Savezne Republike Nemačke u toku su utakmice EURO 24, uz sve ono što te utakmice velikog uloga ili zaloga sobom nose u rezultatskom i takmičarskom smislu. Prateća pojava su „silne“ analize, stručne najave, komentari, statistika i tome slične teme, u kojima, kao da se zaboravlja da je fudbal pre svega igra. Igra o kojoj je tvorac stihova „Ode radosti“ rekao: „Čovek se igra samo onda kada je u punom značenju reči čovek, i on je samo onda čovek kada se igra.“
U antropološkim analizama važnosti fudbala izdvajaju se njegove četiri bitne karakteristike: igra, takmičenje, spektakl i simbol. Igra je nepredvidiva kategorija, mada ima jasna pravila, takmičenje neizvesno, što je nejednom potvrđeno – da fudbal često preokrene ono, što je očigledno.
Evropsko prvenstvo verovatno odražava ovo više nego bilo koje drugo takmičenje, pošto je imalo osam različitih pobednika na poslednjih devet turnira. Jedino je Španija 2008. i 2012. prekinula inače konstantan niz novih šampiona. I pored toga , kako londonski Independent piše: „...da se ovaj turnir dešava na kontinentu koji ima više problema nego što se može reći u bilo kom trenutku od osnivanja događaja 1960...“, ipak milioni navijača koji su doputovali na kontinentalnu zabavu odražavaju novu univerzalnost evropskog fudbala, čime se dokazuje i potvrđuje vitalnost i raznolikost koju evropski fudbal ima.
Kao primer te univerzalne privlačnosti, može ilustrovati i podatak od 16 000 volontera iz 124 zemlje sveta, koji su izabrani među 146 000 fudbalskih entuzijasta, koji su podneli prijave za volontersko učešće.
Na ulicama gradova u kojima se utakmice igraju, trgovima i fan-zonama, navijači postaju sastavni deo te igre - fudbala pune radosti, spektakla i strasti. Traje svojevrsni navijački festival, sa elementima umetničkog performansa, koji svoju dramaturšku i izvedbenu kulminaciju ima na tribinama stadiona. Umetnički doživljaj tribina radosti, spektakla i strasti pojačan je i „kostimografijom“ navijača, koji u dresovima reprezentacije svoje zemlje nisu samo publika, već neposredni akteri predstave zvane fudbal.
Utakmice na stadionima sa igračima i navijačima nisu zamišljene niti izmaštane – one su stvarne i potpuno „živa slika“, koja se menja i pretapa , ali ne nekom od kompjuterskih animacija ili po algoritmima veštačke inteligencije, koja upravlja, „digitalnim humanoidima“, već neopisivim osjećajem uzbuđenja, ljubavi, radosti, lepote u izrazu srčanosti zanesenjačke predanosti i spontane iskrenosti pripadnosti.
Fudbalski čin postaje umetnički performans, koji uvek sa sobom nosi magične i neiscrpne horizonte inspiracije, originalnosti i autentičnosti. I svaki put je drugačiji
U fan zonama, koje postaju mesto okupljanja navijača pred utakmicu, ali i mesto druženja, sa osmišljenim umetničkim i kulturnim sadržajima, prisutne su i odlike i manifestacije identitetskih kultura zemalja učesnica.
Koncerti, izložbe, projekcija filmova, radionice , projekat Fan. Tastik... Raznolikost događaja i projekata oličava i moto posebnog programa umetnosti i kulture za UEFA EURO 2024. “Dodirnuti fudbalom”, koji otvara prostor za igru i raznolikost ličnog i emocionalnog kontakta sa fudbalom i skreće pažnju na individualne, objedinjujuće aspekte igre koja je tu za svakoga. Fokus je na vrednostima kao što su kohezija i opšte dobro, koji oblikuju i fudbal i kulturu - posebno u svesti o sve manjem značaju ovih važnih, društveno ujedinjujućih snaga.
Opštu popularnost fudbala – fenomena samog po sebi daje Paskal Boniface (2002) u svojoj knjizi Geopolitika fudbala: “Fudbal je u svetu rašireniji nego demokratija, internet ili tržišna ekonomija.” Istina, to je zapisano pre više od dvadeset godina, što ne menja na značenju da fudbal deluje kao mehanizam nacionalne solidarnosti promovišući osećaj identiteta i zajedništva i nacionalne lojalnost. Ričard Đulijanoti smatra da je upravo “fudbal jedna od velikih kulturnih ustanova, poput obrazovanja i masovnih medija, koji oblikuje i gradi nacionalne identitete u celom svetu”.
U svetu u kome preovladava komercijalizam i konzumerizam, izrazito naglašene i nezajažljive globalizacije, čisto sportsko takmičenje, a evropsko prvenstvo u fudbalu za muškarce pogotovo, ujedinjuje želju za nacionalnim prestižem , aktuelizirajući i dodatno afirmišući nacionalni identitet podrškom reprezentaciji svoje zemlje.
U toj „podršci“, a ona to nije – naprotiv, upravo je suprotnost , poneki željni samopromocije i instrumentalizacije problema, koje evropski kontinent ima, (a koji nisu mimoići ni zemlju organizatora i domaćina) ekstremnim i necivilizovanim manifestacijama sopstvene nemoći, dokazuju da ne pripadaju niti evropskom fudbalu, niti plemenitoj viziji ujedinjenja fudbalom u srcu Evrope.
Krajem dvadestog veka, od strane sociologa, koji su upozoravali da se fudbal sve više objašnjava i komentariše u segmentima rezultata i novca, a manje izučava u sferama socijalnog i kulturnog fenomena, jasno se upozoravalo da je fudbal sport koji najbolje predstavlja najviši nivo civilizacije modernog društva kroz 22 igrača na terenu i gotovo bezbroj konfiguracija u kojima se oni mogu naći.
Kao što pri završetku predstave gledalac može da oseti katarzu, takođe može navijač; za vreme trajanje te predstave, bile sportske ili teatralne, moguće je uložiti svako svoje osećanje, svaku svoju nadu i razočaranje, osećanja koja u tolikoj količini čovek može u redovnom životu ispoljiti tek nekoliko puta, i pri završetku tog događaja se vratiti sebi, izaći iz te sredine, i sa malo ili nimalo posledica vratiti u svoje pređašnje stanje, gde se ne može tako lako drati, plakati ili euforično skakati. Ovakav događaj se običnim jezikom često naziva ventil, ali ventil koji stvaraju milioni, sa ovoliko rituala i strasti, u ovolikom broju i sofisticiranosti, nije ventil, već portal; portal ka nečemu što inače ne postoji. I ta magija koja nam fali u dnevnom životu možemo naći na terenu, kao i na pozornici; ne uvek sa uspehom, ali uvek sa pokušajem.
Arsen Venger govorio je svojevremeno, da je uspeh pobede i u životu i u fudbalu pretvoriti sadašnjost u umetnost. Fudbal jeste umetnost, koja nevidljivi čini vidljivim, a nepredvidljivo izvesnim. I to je EURO 2024 u dosadašnjem toku igre izvesno pokazao, u ohrabrujućem naletu navijačke strasti kao simbolu „staromodne radosti turnira“ – punih tribina koje slave fudbal.
„Ujedinjeni fudbalom. Ujedinjeni u srcu Evrope“ – zvaničan je slogan UEFA EURO 2024. Višeznačnost i višeasocijativnost ove poruke – pokliča, ali i apela, preraslo je u svojevrsni simbol strasti , iskrene spontanosti i opuštajuće napetosti, plamen nade, kao u stihovima zvanične himne EURO 24 – (OVDE ZAJEDNO FAJER) „i za divno čudo podiže nas, kada se osećamo nisko, da blistamo kao more zlata, kao milion dijamanata na nebu...
U ŠTUTGARTU NAJVIŠE FAN ZONA
Organizatori su se zaista potrudili, (i pored svih problema sa kojima su suočeni) da te fan zone budu na lokacijama znamenitosti gradova domaćina takmičenja. U Dizeldorfu su pored pomenutog Šauspilplaca još dve fan zone: Burgplac (6500) i Rajnufer (5000). U Minhenu: Olimpijski park za maksimalno 25000 ljudi; U Berlinu, Rajštag (10000), Brandenburška kapija (30 000); U Kelnu, Hojmarkt (7500 ljudi), Tancbrunen (12500 ljudi); U Dortmundu: Fridensplac (6500), i Vestfalenpark (25000). U Frankfurtu je fan zona Majnufer (10.000 za javno gledanje, bez ograničenja u susednoj oblasti); u Gelzenkirhenu: Nordšternpark (6000 plus javna površina za još 6 000); U Hamburgu: Hajligengajstfeld u opštini St. Pauli (11000 plus javna površina za još 40000); u Lajpcigu: Augustusplac (4000 plus javna površina za još 8000); U Štutgartu je najviše Fan zona: Šlosplac (30000), Šilerplac, Marktplac, i Karlsplac (neograničeno).


Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.