Mladi treneri vole izazove, ali ne dobijaju često glavnu ulogu u jakim klubovima. Nemanja Ličanin spada u grupu izuzetno talentovanih, posle godina rada u statusu pomoćnika, prethodno – zaduženog i za kondiciju, od januara 2022. šef je stručnog štaba Šapca.
Izuzev dobrog rada s juniorima, dobre rezultate beleži i u seniorskoj konkurenciji. Šabac je doveo do četvrtfinale Evrokupa, zatim i fajnal-fora Superlige Srbije, u 2025. probaće u Evropi da dogura još dalje.
Dug je put pred Ličaninom, međutim, nema sumnje da je Srbija dobila perspektivnog stručnjaka, što se vidi i po pozivu da bude u reprezentaciji jedan od pomoćnika Urošu Stevanoviću.
U gradu rukometa, izabrali ste vaterpolo?
- VK Šabac ima dugu tradiciju obuke neplivača striktno za prve razrede osnovnih škola. Slučajno sam dobio poziv da kao osnovac, prvak, idem na besplatnu obuku plivanja i prijavio sam se, u međuvremenu - trenirao sam košarku i fudbal. Nekoliko časova bilo je dovoljno da zavolim vodu. Posle obuke, 20 časova i položene licence iznenada sam ostao na vaterpolu, došao je trener i rekao mi ,,Ti, mali, hoćeš li da treniraš?” U tom trenutku sam se zbunio i nisam znao šta da radim, odgovorio sam da mi je majka ispred i da bih prvo morao da pitam nju, kao i da treniram košarku, komentar je bio vrlo jednostavan: ,,Kakva košarka, sutra dolaziš u osam uveče na trening”. I, od sutradan sam počeo da treniram, odnosno nastavio sam s plivanjem, pa sam krenuo i na vaterpolo – vrti drag film iz detinjstva Nemanja Ličanin.
Sport često oblikuje čoveka. Koliko je na vas uticao vaterpolo?
- Vaterpolo je mnogo uticao na moj karakterni razvoj. Kad si deo nekog kolektivnog sporta prvo moraš da poštuješ hijerarhiju, određeni nivo discipline. Mora da postoji empatija između tebe i saigrača, da budeš privržen timu, lojalan. Svaki timski sport gradi učesnika kroz sam trening. Naporan rad te uči da moraš da se suočiš s bolom i patnjom kako bi došao do cilja. Bez ogromnog truda, rada i zalaganja nema uspeha.
U vaterpolu kao igrač niste proveli mnogo vremena?
- Nažalost, vaterpolom nisam mogao duže da se bavim na nekom ozbiljnom nivou. Moja generacija imala je nesreću. Kad sam imao 15 godina bazen je prestao s radom. U periodu kad je trebalo najviše da vežbamo i napredujemo dogodilo se utapanje i „zatvoreni” bazen zatvoren je u Šapcu 2005. A, to je bio trenutak u kom smo morali da nastavimo da treniramo još jače. Posle smo prešli na amaterski nivo. Trenirali smo dva do tri puta nedeljno. Putovali smo za Obrenovac, Crljene. Leti smo trenirali dva puta dnevno na lokalnim bazenima u okolini Šapca i u samom Šapcu. Oduvek me je zanimao više trenerski, nego igrački posao. U mlađim danima govorio sam da ću da budem trener, ne igrač. Trenerski poziv bio mi je ljubav odmalena, izgleda i suđen.
Približite nam početak u trenerskim vodama?
- Posle završetka vaterpolo karijere, bio sam jedno vreme kondicioni trener. Bazen je bio zatvoren i to je bio jedan od razloga što sam se fokusirao na fakultet. Završio sam Fakultet fizičke kulture u Novom Sadu, posle toga na masteru radio na fizičkoj pripremi. Bio sam oduševljen radom jednog od najboljih kondicionih trenera u Srbiji, ujedno i predavača na fakultetu profesora Marka Stojanovića. Upravo me je on i „zarazio” kondicionim pripremom. Oduvek sam voleo da se bavim tim poslom, želim u timu izuzetno fizički spremne igrače. Imao sam sreću da se ubrzo po završetku studija otvori bazen u Šapcu i da klub krene od nule. Mali broj dece u mlađim kategorijama... Napravljena je nova prva ekipa koja je ušla u prvu A ligu i dobio sam ponudu predsednika kluba da se priključim radu sa seniorima. Tačnije, da budem trener koji radi na fizičkoj spremi, uz vežbanje mlađih kategorija. Rado sam prihvatio ponudu i, ispostavilo se, u tom trenutku imao mnogo sreće. Mesec dana po okončanju fakulteta otvorilo se radno mesto u mom gradu i u mom klubu na poziciji za koju sam upravo završio studije!
Kako je dalje tekla vaša karijera u struci?
- Bio sam kondicioni i pomoćni trener. Dobio sam da radim s generacijom 2008. od samog starta, kad su imali devet godina i to me je mnogo oblikovalo za glavnog trenera. U početku nisam imao ambiciju da budem šef struke! Smatrao sam da je moj put fizička sprema igrača, eventualno rad s mlađim kategorijama. Ipak, malo po malo, uz rad sa ostalim trenerima u Šapcu, dobijao sam sve veću ulogu. Najpre u stručnom štabu prve ekipe, za početak video analiza, posle toga i na treninzima. Usledio je rad na taktici i edukacija i da uporedo primenjujem sve to u mlađem uzrastu. Imao sam dobar razvojni put. Prošao sam ceo proizvodni proces, od najmlađe generacije do juniorske, kao i taj deo kondicione pripreme. Daleko od toga da sam naučio sve. Trener mora non-stop da se uči da obnavlja znanja, ali mogu da konstatujem da sam imao prirodan put.
Preuzeli ste mesto glavnog trenera u januaru 2022. Kako ste se kao mladi poneli u toj situaciji?
- U trenutku kad sam preuzeo prvu ekipu nisam imao u planu da ostanem dugo. Trebalo je to da bude privremena opcija. Došli su s predlogom da preuzmem prvu ekipu do kraja sezone zbog toga što u datom momentu nije postojalo drugo rešenje. Prihvatio sam, osećao sam dužnost prema klubu da to treba da uradim, Šabac mi je dao mnogo toga. Nisam u početku znao šta me čeka, ni da li sam spreman. Šest godina već sam bio kondicioni, ali je drugačija percepcija kad sa mesta pomoćnog pređete na glavnog trenera. Kao pomoćnik imaš labilniji odnos sa igračima i dođe situacija kad postanete nadređeni i morate da se postavite malo drugačije. Pogotovo što sam bio mlad, neki igrači bili su stariji od mene. Bez iskustva u radu sa seniorima, sem rada kao pomoćnik stratega nisam znao šta me čeka, ali je, ipak, ispalo najbolje. Moram da istaknem Emila Nikolića, mnogo mi je pomogao. Gledao sam na njega kao na mentora, savetnika. Da nije bilo Emila, ne znam da li bih mogao da se snađem bez iskustva vođenja seniorske ekipe. Osim njega, rad s Miodragom Mirovićem, s kojim je Šabac osvojio duplu krunu, dosta mi je pomogao na početku karijere. Pomenuo bih i Aleksandara Anastasijevića, najviše mi je pomogao u radu s mlađim kategorijama, pogotovo u individualnoj obuci igrača.
Šabac je posle vašeg dolaska imao zapažene rezultate. Kako gledate na tu prvu godinu?
- Promenila me je mnogo premijerna sezona. Napravili smo rezultat iznad svih očekivanja, pogotovo jer smo bili u seriji poraza u tom trenutku. Ekipa je bila znatno drugačija u odnosu na prethodnu sezonu. U toj sam saznao kako zaista izgleda posao prvog trenera i koji su zahtevi i problemi s kojima se susrećeš. Kakvim rešenjima mora da pribegavaš... Jednostavno, nisam obraćao pažnju na takve stvari kao pomoćni trener.
Savladali ste Crvenu zvezdu i plasirali se na F4 Superlige?
- Crvena zvezda je na papiru bila bolji tim, u boljoj formi, takođe. Izuzetno smo dobro radili u tom periodu, igrači su se povezali, došlo je do dodatne hemije i motiva. Imali smo i malo sreće. Prvi meč završen je nerešenim rezultatom. Crveno-beli su vodili golom razlike do kraja i ostalo je još 15 sekundi. Imali su loptu, ali jedan njihov igrač šutnuo je na gol i ostalo je još sedam sekundi. Imali smo tajm-aut, posle njega je golman Radoslav Filipović postigao gol za izjednačenje. U Beogradu je isto bilo bez pobednika, pa smo prošli na penale. Smatram da smo zaslužili takav rezultat. Od januara smo mnogo dobro radili i to se isplatilo.
Šabac je stigao do zapaženog rezultata i u Evropi. Posle velike borbe poražen je od Vašaša u četvrtfinalu Evrokupa u vašoj drugoj sezoni. Kako sad gledate na tu utakmicu?
- Najveći uspeh u Evropi Vaterpolo kluba Šabac! Došli smo do četvrtfinala i izgubili od osvajača Vašaša. Mađari su imali dobar tim, možda i na nivou Lige šampiona. U Evropi je sezona bila uspešna, ali u domaćim takmičenjima ispali smo od Partizana u četvrtfinalu i, na kraju, završili kao peti. Iz tog razloga ne možemo da kažemo da smo u toj sezoni ostvarili sve ciljeve.
U sezoni 2018/2019. Šabac je osvojio duplu krunu. Koliko su ti trofeji promenili samo razmišljanje kluba?
- Sigurno da je to bila prekretnica da se krene ka velikim rezultatima. Ako se vratimo unazad, nismo bili blizu osvajanja prvenstva. Napravljena je dobra ekipa, dovedeno je mnogo mladih igrača - reprezentativaca iz Partizana. Definitivno, istorijski uspeh. Prva dupla kruna mimo Beograda i Bečeja. Kasnije je Radnički ponovio naš uspeh, ali tad je jedino Šabac, pored nekada velikog Bečeja, osvojio duplu krunu. Pokazalo se da možemo da igramo na najvišem nivou u zemlji i da treba da se nadmećemo u Evropi.
Završni turnir Kupa Srbije krajem 2024. igran je na vašem bazenu. Ostaje li žal što se niste makar plasirali na F4?
- Rana, sigurno. Mi smo 2020. prvi put u četvrtfinalu izgubili od Novog Beograda i po sistemu takmičenja prethodni učesnici završnog turnira povlašćeni su na žrebu za četvrtfinale. Nažalost, nismo imali sreću. Ove sezone izvukli smo Radnički, prethodne Novi Beograd, pre toga Crvenu zvezdu. Može se reći da smo češće dobijali najjačeg protivnika iz prvog šešira. Ostaje žal, smatram da nam je po kvalitetu igre i ekipe mesto na F4 Kupa. „Na jednu utakmicu” možemo da iznenadimo bolje i skuplje od sebe. Pokazali smo da možemo ravnopravno da se borimo s Radničkim, ispali smo posle penala. Protiv Novog Beograda smo u četvrtfinalu prethodne godine vodili 5:3 i 8:6, na kraju je bilo 10:8 za njih. Izgubili smo, međutim, ne može da se kaže da nismo bili blizu plasmana. Jedan od ciljeva je bio ulazak u grupnu fazu Evrokupa, završnicu Kupa, u prvenstvu Srbije da se uđe u polufinale i da se posle toga ostvari što bolji plasman.
Koji su ciljevi u Regionalnoj ligi u narednom periodu?
- Regionalna liga je najbolja na svetu! Ako pogledamo tabelu, prvih pet ekipa se znatno odvojilo. Pošto je Jadranska liga povezana ove sezone s domaćom, mesto koje se osvoji u Premijer ligi donosi direktan plasman u plej-of Superlige. Iz tog razloga težimo da budemo što bolji na Jadranu. Zadovoljni smo trenutnom pozicijom. To je šesto, sedmo mesto. Savladati Jadran Herceg Novi, učesnika Lige šampiona... Međutim, smatram da smo morali još bolje da odigramo, iako smo imali pobede koje su predstavljale iznenađenje. Recimo, dobiti Primorje u Rijeci, prošlogodišnjeg finalistu Evrokupa. Ipak, utakmice na kojima smo morali više da pokažemo jesu protiv Crvene zvezde, Primorcau Kotoru, kao i poslednje dve - protiv Novog Beograda i splitskog Jadrana. Ne znači da bismo pobedili, ali krajnji utisak morao je, ipak, da bude bolji – zaključio je Nemanja Ličanin.
ŠABAC IMA JEDNU OD NAJBOLjIH ŠKOLA U SRBIJI
Pored Beograda i Kragujevca, dobar rad s mladima ne manjka ni u Šapcu. Da li je teško pored velikih centara doći do izražaja?
- Šabac ima jednu od najboljih škola u Srbiji, što se vidi kroz rezultate juniorskih kategorija i zastupljenost igrača u mlađim reprezentativnim selekcijama. Teže je kod nas zadržati mlađe, nismo univerzitetski grad. Tek nam predstoje slatke muke da zadržimo decu poniklu u klubu, pojedinci sigurno imaju želju da upišu fakultet. Po teoriji velikih brojeva, što je veća sredina, lakše je da se „izvuče” vaterpolista. Rezultat u mlađim kategorijama nije prioritet, već koliko ćeš da napraviš igrača za prvi tim ili reprezentativaca. Šabac je u poslednje dve sezone u seniorsku ekipu ubacio petoricu – ističe Ličanin.
BILO BI DOBRO DA SE VRATE TRENERI IZ INOSTRANSTVA
Kako gledate na struku, trenutno?
- Pogledamo li kakvi su uslovi bili nekad, sad su sigurno bolji. Međutim, imamo drugih problema, recimo - manjak stručnog kadra. Mnogo trenera otišlo je van Srbije, zbog toga što kod nas nije bila baš najbolja situacija. Kad bi više stručnjaka radilo na jednom mestu, to bi uticalo i na razvoj mladih igrača i samog vaterpola u Srbiji. Bilo bi dobro da se vrate treneri iz inostranstva, takođe i da se napravi neka nova generacija. Poslednji put to je planski rađeno pod nadzorom Manojlovića, kad je Nenad vodio struku u savezu. To može da se vidi i po rezultatima... Bio je tu Uroš Stevanović, selektor koji može da se podiči zlatnom olimpijskom medaljom, njegov pomoćnik Stefan Ćirić, pa Miloš Ćirić koji vodi Pro Reko. Zatim, Zoran Milenković, trenutno u Nemačkoj, Miodrag Mirović, osvajač medalja s mlađim selekcijama Crne Gore – podseća Ličanin.
HVALA STEVANOVIĆU I VASOVIĆU
Koliko vam znači poziv Uroša Stevanovića u stručni štab reprezentacije?
- Velika čast, zaista. Hvala selektoru i sad već bivšem predsedniku stručnog saveta Jugoslavu Vasoviću, takođe, sa uticajem za poziv. I samo pojavljivanje imena na spisku vidim kao veliki korak u karijeri. Podvig je naći se u stručnom štabu trostrukog uzastopnog olimpijskog šampiona. Bolji je samo američki drim-tim, osvajač četiri puta u nizu – puno je srce Ličaninu.

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.