To i ne liči na grupu dece, to je stampedo od njih 1000 što leti prema odredištu. Stotine njih padne, svi ih pregaze i - nikom ništa!
Skoro da je nemoguće odrediti desetak prvih, ali nastavnici ih, od prilike, pohvataju i odvode na suprotnu stranu kod trenera Zilkića, da ih upiše. Jedan kaže „Ja sam treći“, drugi ga gurne „Laže, ja sam treći“. Tako se obnavlja i popunjava čuvena atletska radionica najboljeg srpskog trenera.
Kada svoj, uvek zgužvani, blok stavi u prvu pregradu sportske torbe, a grupa dečaka još š poravnava račune, ko je bio treći, a ko osmi, prilazi sitna devojčica. Stane pred profesora, pogleda ga u oči, blago se osmehne, stidljivo i tiho progovori:
- Mogu li da se upišem, ja sam Teodora Simović?
- A koja si stigla?
- Ne znam, oborili su me i pregazili!
- Jel’ mi reče, Teodora Simović ?
- Jeste, idem u peti razred.
- Primljena si, dušo - rekao profesor i to je najlakše položeni prijemni ispit za trofejni AK“Novi Pazar“.
Kao što ju je mimo svojih kriterijuma upisao u septembru, tako je, na simpatije, u februaru uvrstio u sastav tima za Kros prvenstvo države u Zrenjaninu.
Bila je najniža i odmah zatvorena u sredini .Na 150 m pred ciljem, sićušna i nepoznata devojčica izlazi napred. Jedva izvlači noge iz blata, posrćce, ali prelazi liniju cilja.
Niko joj ne prilazi, a ona se nasumice kreće. Nikog nema, sapliće se . smeje se i plače. Istovremeno. Tako se i penje na pobedničko postolje .
- Je li, Zilkiću, ko ti je ova mala - pitao je , danas pokojni, profesor Aleksandar Petrović.
- Nova je, profesore, nisam se nadao da će po ovom blatu da završi trku.
- E, ona ti ima srce, upamti .
Od tada je prošlo 11 godina. I ko zna koliko trka, uvek u vrhu.
A sam vrh, drži njena sugrađanka, drugarica i cimerka, neprikosnovena Amela Terzić. To ispada njen hendikep, ali Teodora tako ne misli.
Amela i Teodora. Sve se devojke na trkama plaše zelenih dresova, jer kad su na startu tada počinje borba za treće mesto. A one su drugarice. Devojačko druženje je iskrenije od momačkog. I poverljivije.
ZADUŽENA ZA ATMOSFERU
Kada reprezentacija krene autobusom na preduga putovanja za Grčku ili Tursku, monotoniju razbija ona. Teodora Simović.
Ustane, podigne ruke i kaže:
- Ajmo, ljudi.
I krene narodnjak, zenska srca.
Onda pevaju svi, pesma se razleže kroz celu južnu Srbiju. I kroz Grčku. I kroz Tursku.
- Bravo, Teodora, carice, ništa bez tebe - dovikuju ostali atletičari.
Pred EP u Talinu, 2013, na zagrevanju, Amelu hvata strah. Trener Zilkić je gore na tribini , a minuti kao –večnost.
- Da mi je Teodora ovde, pola muke bi oterala.
A Teodora je trku gledala na televiziji. Amela finišira, rivalke nemoćne. Teodora skače po sobi i smeje se i plače. Istovremeno.
Pazarska gimnazijalka posle treninga čitala je svetske klasike, odlično uradila pismene sastave i odlučila se da upise književnost.
- Onda je sa atletikom gotovo - rekao joj neko.
- Kako, bre, gotovo! Gde ću bez treninga i trka? Ništa. Čitaću knjige, ali atletika je moja prva i prava ljubav.
Lepa je i šarmantna. Nema visinu, ali kad glavnom pazarskom ulicom prošeta na visokim štiklama, mnogi mladići se okrenu-skoro svi.
Minule zime i proleća, radila je kao rudar u rudniku. Došla je na samo 48 kg.
- Moram da ispunim normu za mlađe juniorsko Prvenstvo Evrope u Talinu. Trčaću 1 500, 5 000 i 10 000 m. Jednu normu ću da ubodem, daće Bog.
I ubola je sve tri. Mogla je da bira u kojoj da startuje.
A, neće startovati ni na jednoj. Neće ni putovati!
Na Prvenstvu Balkana za reprezentacije, u Staroj Zagori, na polovini trke zgazila je na ivicu staze i osetila strahoviti bol u stopalu. Sevalo joj pred očima. Svaka atletičarka bi pala i jaukala, čulo bi se do neba. A Teodora, nastavlja da trči.
- Alo, bre, ne smeš da staneš, trčiš za Srbiju.
I istrčala do kraja, stigla treća, i donela bodove Srbiji.
Odvezli je na snimanje - kost pukla na dva mesta!
Kakav je to karakter i kakva je to snaga! A u njoj je samo 48 kg, sada, možda i manje.
Onda se Zilkić setio reči legendarnog profesora.
- Ova ti ima dva srca!
I Teodora ima dva srca.
Pa, ko je u poslednjih 100 godina, osvojio medalju a pola trke trčao sa polomljenom nogom. Niko. Niko i nikada. Zato je malo jedno srce. Mora se imati dva.
Ispuniće normu omalena šarmantna Pazarka za neko naredno veliko takmičenje.Opet u tri discipline, i moći će da bira. I osvojiće medalju „ Daće Bog“, pa da se smeje i plače. Istovremeno.
Teodora Simović - to je karakter.
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.