Odavno na utakmici reprezentacije Srbije nije bilo 40.000 gledalaca kao preksinoć protiv Engleske. Jeftinije cene ulaznica, dobra marketinška kampanja i jak protivnik uticali su da, izuzev 8.000 praznih mesta na Jugu (zbog kazne), skoro sva ostala mesta budu popunjena.
Navijanja, međutim, skoro da nije bilo. Izostanak grupe kakve imaju naši najveći klubovi, proizveo je tihu atmosferu u većem delu meča. Apatija se povremeno prekidala, pristalice Srbije ponašale su se u skladu sa ambijentom u kojem živimo punih 10 meseci. Takva je bila i reakcija nekih ljudi kojima se povici nisu svideli na zapadnoj tribini, o čemu govore fotografije i snimci. Kad je rezultat loš onda i nefudbalske stvari dolaze do izražaja i o njima se priča.
Naravno da je bolje što je Srbija ugostila Englesku u Beogradu, a ne u Leskovcu, kako je prvobitno planirano. Uskratili više od 30.000 ljudi za ovakvu utakmicu, bez obzira na krajnji ishod, bilo bi sebično i nelogično. Problem je, međutim, što ova generacija Orlova u glavnom gradu nije prihvaćena kao ona Radomira Antića u periodu od 2008. do 2010. Čak i kad su rezultati bili bolji, navijača nije bilo mnogo. Protiv Španije ih je bilo 30.000 jer je Crvena furija prvak Evrope. Kultura gledalaca u Srbiji je da ih uvek više privlači atraktivan protivnik nego domaći tim.
Zvižduci himni Engleske su ono čega moramo da se stidimo. Nije nam bilo prijatno kad u Tirani ceo stadion nije dozvolio da se čuje „Bože pravde”, tako da nam revanš nije bio potreban. Poštovanje zaslužuje svaka zemlja i svaki protivnik, bez obzira na prošlost ako želimo da budemo deo Evrope i sveta. Posle svega, ne smemo da se čudimo što smo stalno na meti disciplinskih organa, čak i kad nam u malom Leskovcu dođe nejaka Andora!
OPŠIRNIJE U ŠTAMPANOM I DIGITALNOM IZDANjU

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.