Marko Pešić krajem decembra napušta operativnu funkciju u Bajern Minhenu posle čak 14 i po godina. Povodom odlaska, govorio je za klupski magazin „51“.
Pešić kaže da je za rastanak presudio osećaj da više ne može da daje istu energiju:
- Jedna je od najvažnijih stvari da direktor bude izvor energije. A osetio sam da to više ne mogu u meri koja je neophodna. Posebno posle poraza, tad morate da podignete sve oko sebe. Kad to više ne ide, vreme je da napravite prostor za druge.
Dodao je da će Bajernu pomagati samo ako bude pozvan:
- Linija između pomoći i mešanja je tanka. Ne želim da zovem i govorim šta nije dobro. Ako me pitaju, tu sam. Ako ne, povlačim se u stranu.
Bajern od januara vode Adrijan Sarmijento i Dragan Tarlać, kombinovano.
- Adrijan je dete kluba, čovek koji najbolje razume naš identitet. Dragan je prošlog leta došao u klub i potpuno je drugačiji tip od mene, ali i od Adrijana. Donosi novu energiju i svežinu, ima mnogo kompetencija. I sam je bio igrač, čak i u NBA, kao profesionalac je osvojio Evroligu, a kasnije je u menadžerskom štabu osvajao medalje sa srpskom reprezentacijom. Njih dvojica zajedno čine tim koji će pronaći sopstveni stil. To se ne dešava preko noći, ali imaju veliki potencijal. Košarkaška sekcija Bajerna će se ubuduće predstavljati svežije, novije i svakako malo drugačije. Njih dvojica su savršen spoj.
Odlazi zadovoljan…
- Zato što je Minhen danas grad koji živi košarku. Kad vidite decu koja nose majice Obsta i Lučića znate da se nešto promenilo.
Najteži momenat?
- Kad je Pol Zipser dobio dijagnozu tumora. Sve drugo je prestalo da bude važno.
O budućnosti Bajerna
-Mogu da budu ponosni. I kad je teško, i kad se izgubi. Ako gledaju širu sliku sve ide u dobrom smeru. Minhen voli košarku. To se vidi i oseća.
Pešić je iskreno priznao da je tokom jedne od najvažnijih utakmica prošle sezone reagovao pogrešno:
- Protiv Fenerbahčea smo odigrali katastrofalno prvo poluvreme u Evroligi. Uleteo sam u svlačionicu i izgubio živce, vikao sam na Obsta, Edvardsa, Lučića… Na naše najvažnije momke. Mislio sam da moram da ih ’probudim’, da ih isprovociram. Ali čim sam izašao, već sam znao da sam pogrešio. Kad sam stigao kući, bilo me je sramota. To nisam smeo da uradim.
Nedelju dana kasnije okupio je ekipu i javno se izvinio pred svima, uz simboličnu kaznu sebi od 1.000 evra.
- Da li je to imalo direktne veze, ne znam. Ali znam jedno, sledeću utakmicu smo dobili. I to protiv Crvene zvezde. Pobedili smo jer smo bili grupa koja se drži zajedno, koja ima hrabrosti i da se pogleda u ogledalo. To je bila pobeda karaktera.
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.