Krenuo je naravno iz Kraljeva, išao preko Minska, Moskve, Kazanja, Astane, Novosibirska, Hovda, Ulan Batora, Pekinga, Dalena, Seula, Fukuoke, do Tokija...
Nije uvek bilo sjajno, doživeo je i niz neprijatnosti – opljačkan je, upao u oluju. Ali, nije odustajao. I – posle 14.000 kilometara dočekao svoj cilj.
Kad je 12. aprila krenuo na put, imao je jednu ideju kako da pomogne crno–belim košarkašima, iza kojih je najteže leto u istoriji kluba.
Planirao je da uspešnim japanskim kompanijama preda nekoliko pisama kako bi razmislili o ulaganju u klub iz Humske. Kaže, u nameri je uspeo. Ali...
– Niko ništa nije obećao. Primili su me bez problema. Doduše, dva-tri dana ranije bih im se najavio. Znate kako, Japanci su dosta kulturni, ništa neće da bace. Za razliku od Srbije, gde kad im nešto predložite, ovde se to ni ne pogleda. Japanci su pročitali ta moja pisma. Sa smeškom su to sve uzeli. Sada više nije ništa do mene.
Kad je kretao na put, u Partizanu je bila jedna situacija, sada je druga. Da li je uopšte bio u kontaktu sa nekim od njih, s obzirom da je tražio pomoć za klub, pitali smo.
– Uglavnom sam bio u kontaktu sa navijačima. Od njih sam dobijao sve informacije vezane za klub.
Da li je iko iz kluba, na bilo koji način reagovao, pitamo.
– Koliko vidim, oni nisu zainteresovani. Ograđeni su od toga. Njih to ne zanima, navodno jer ja nisam zvanični predstavnik kluba.
Ali, sve to ga neće sprečiti da ponovo pokuša da pomogne Partizanu.
– Neće – rekao je kratko Šibalić.
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.