Piše: Dejan Stevović
Bio sam sa kolegama u toj sali i pres centru sedam sati. I nisam dobio nikakvu izjavu. Ni slovo...
– Deki slabo oni divane srpski... Juri trenera – poruka je maga borilačkih sportova Duleta Vasiljevića.
Prenosim to kolegama:
– Znaju, znaju, kad je uzeo Nemeš medalju u Bakuu nije pogrešio u padežu – kaže i kolega Gojko koji strpljivo čeka izjave.
Fris je prošao u fazonu:
– Ne, ne sad.
Posle nije ni trebalo.
Nemeša smo ispoštovali do repesaža. Kad je izgubio kažem Strajniću sa RTS.
– Drži ga, neće ti ništa reći...
– Ma hoće...
Ma neće. Viktor je pored RTS, Peđe i Moše i nas ostalih prošao kao da smo vazduh. Moli ga Ksenija iz OKS – ništa.
Poludesmo... Sve se razume, neispunjena očekivanja, tuga, razočarenje... Ali biti veliki u porazu je odlika ličnosti. Šta su vaterpolisti posle Brazila trebalo da urade. Da nas pobacaju u bazen ili Nole, Velja...
Setih se Kukolja kojeg sam upoznao u Riju. Izgubio je, od kasnijeg, olimpijskog šampiona. Stao je sa nama, odgovarao na sve što smo pitali. Sportista, veliki u porazu.
– Nije im lako, sjajni su momci – piše mi Kukolj poruku.
Verujem ti, mislim se, ali nemam dokaz. Biti veliki u pobedi je jedno, to možemo svi. Biti veliki u porazu je odlika kvalitetnih. Biti sportista je javna profesija.
Idemo dalje. Još malo je ostalo, a saldo – nula. Toliko truda, a još nema tekstova ispunjenih zadovoljstvom zbog medalja. Ekipe, Štefanek, Ivana, kajak, tekvondo... Lista sve kraća.
Hoće li?
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.