Partizanov fijasko u dvomeču s Luganom i, posle Lige šampiona, zbogom i Ligi Evrope pojačava zaključak: Aleksandar Stanojević radi Sizifov posao.
Srpskom velikanu, godinama u koštacu s nemanima iz Pandorine kutije, uzaludno pokušava da vrati sjaj, rveći se sa zadatkom „k'o po kazni”, za razliku od mitskog junaka, svojevoljno prihvaćenim.
Uz pitanje - motiva, retoričko: zna li gde je došao?
U baru, bez snage da je izbistri, doliva greške, koprcajući se u vrtlogu (svesne) zablude u odori prvoborca, pod plaštom „sam protiv svih” i ingerencijom isturenog odeljenja. U pokušaju ispravljanja „krivih Drina” i „dokazivanja nedokazivog” - kruni reputaciju iz svog domena.
Ne sledi „do koske” trenersku filozofiju: u odabiru igrača snižava kriterijume, gleda im, što ne bi nekad, kroz prste i, čak i kad naknadnom pameću (po inauguraciji i okončanju priprema sve je bilo bajno), skenira problem nema snage da ga reši.
Stanojeviću niko od navijača neće da zameri neuspeh iniciran suđenjem kakvo nije „obećano”, s druge strane, ni amnestira od pitanja: saradnje sa (ne)omiljenom upravom, amina na angažman sumnjivih pojačanja, forsiranja fudbalera nedostojnih crno-belog dresa, odgovornosti u epskim (kao što je s Dinamom) blamažama...
Gent bi mogao da odgonetne: može li, sad kad se i sam zapetljao, iz Sizifove kože?




Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.