Piše: Predrag Miljuš
Trenutak zbližavanja dve suprotstavljene grupe u drugom meču finala plej-ofa Superlige Srbije, zvuči pompezno ovaj naziv, zbio se u poluvremenu, kad je čovek sa posebnim potrebama, okružen decom koja su nevino ubacivala loptu u koš, bodren i izazivan od gledalaca izvadio polni organ i za to dobio aplauz.
Pucanje od smeha. Ne prvi put. Za skarednost, poganost, prostaštvo, nepriličnost, ne sprdnju.
Nije problem u njemu, jer on svojim postupcima i ne vlada razumno, već u toj gomili, rulji, gde se pojedinac oseća zaštićeno, odakle proradi najniže u ljudima.
Rascepljenih i podeljenih sa balastom života, koji sve teže žive. Ono čega se normalan čovek obično stidi, budale ne.
Žalosna svakodnevnica, okrenite se oko sebe, obično proključa na derbiju, kao kad u bosansku kasabu s početka dvadesetog veka dođe cirkus u pripovetki „Ćorkan i Švabica” Ive Andrića.
Tad se ljudi različite vere i nacije ujedine u zadovoljstvu koje pruža cirkus. I zaborave na društvene norme.
Ćorkan se prvi pomamio za Švabicom, cirkuskom igračicom, dok je kasaba raspaljivala vatru.
Euforično stanje kolektivnog pijanstva i ludila, ushićenja nad tuđim poniženjem, obično pređe u buku i bes. Lomljenje svega što se nađe na putu. Samo tada obično bude kasno, spusti se mrak.
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.