Marko Mijailović od dolaska u Radnički pokazao se kao univerzalni vojnik, bez pitanja odrađivao je sve zadatke dobijene od trenera. To, ipak, nije slučajno, iza igrača Nišlija zanimljiv je fudbalski put. Karijeru je počeo kao napadač, igrao i štopera, desnog beka, veznog, ostalo je još da stane među stative i da priča bude kompletna. Nekadašnji desni bek Voždovca, Bežanije, Mačve, Spartaka ovog proleća pruža dobre partije, dres Reala s Nišave zadužio je početkom sezone i to se pokazalo kao dobar potez.
- Radnički je veliki klub, sa ogromnom istorijom, igrao je polufinale i četvrtfinale Kupa UEFA. Kad sam završio sa Spartakom, nisam se dvoumio da li da dođem u Niš. Klub zaslužuje uvek da bude u gornjem delu tabele, da se bori za Evropu. Toga su svesni svi igrači u svlačionici i to je jedan od razloga zašto ostvarujemo dobre rezultate ove polusezone. Napravljena je takva grupa da smo svi svesni da zaslužujemo da igramo plej-of, ne da se borimo za opstanak - govori Mijailović.
„Dobra svlačionica” sve češće se ističe kao jedan od razloga zbog kojeg Nišlije bolje izgledaju ovog proleća. Recept za uspeh, na osnovu toga, mogao bi da se traži u zajedništvu.
- Stariji igrači su zaduženi za atmosferu, moj cimer Boda (Dejan Stanivuković), Vitas, Rale, Srećko, Dule, od mlađih igrača. Mlađi su malo stidljiviji, ali su počeli da se opuštaju i učestvuju u šalama, druženjima. Tako se prave timski duh i hemija, sigurno da se to prenosi i na teren. Vidite nas i u gradu, nema tu grupa, druži se svako sa svakim.
Niški tim pokazao je drugačije lice od početka godine, mnogi bi rekli lepše, bolje. Igrači na to gledaju nešto drugačije. Kad ih pitate šta je nedostajalo, mahom su složni u odgovoru - sreća.
- Jednostavno, neke stvari se nisu poklopile, nekad smo bili dominantniji, ali to nismo materijalizovali bodovima. To nam se vratilo, došao je i novi stručni štab, nova energija. Eto, zabeležili smo dva vezana poraza, od Crvene zvezde i Spartaka. Duel sa Subotičanima bio je naša šansa da se približimo plej-ofu, još imamo šanse, sve je u našim nogama. Porazi su, možda, posledica psihičkog pada, u tih sedam utakmica maksimalno smo se istrošili i dali sve od sebe. Možda je pritisak poremetio ekipu, taj psihološki momenat, jer smo bili favoriti. Ekipa je protiv kvalitetnijih protivnika uvek igrala bolje.
Fudbaleri kao nešto posebno ističu rad sa istaknutim strategom Takisom Lemonisom.
- Rezultati su pečat Takisovog rada. Ne treba trošiti reči o tome šta je sve postigao u karijeri. Iako možda sve deluje jednostavno, kad smo na terenu nije nimalo. S kim god da igramo Grk nam govori da smo bolji, to nam mnogo znači jer nam uliva samopouzdanje, dodatnu energiju i snagu da možemo da pobedimo svakog. Igraču prija kad trener dođe i kaže: „OK, igramo, ali moramo da pobedimo, jer smo bolji”. I onda šta ćete, morate da pobedite (smeh). Ta Lemonisova energija i stil rada pomažu da se osećamo i igramo bolje. Oseća se podrška trenera i samopouzdanje koje pokušava da prenese na nas. Ne aroganciju, nego samopouzdanje, da se osećamo da smo dobri i da možemo da uradimo sve.
Činjenica da Radnički igra bolje protiv ekipa iz gornjeg dela tabele, može da bude ohrabrujuća uoči poslednja dva kola ligaškog dela sezone. Na Čair, najpre, stiže osmoplasirani OFK Beograd, pa Nišlijama sledi gostovanje drugoplasiranoj Vojvodini.
- Imamo dve teške utakmice, moramo da se „stisnemo” i probamo da napravimo što bolji rezultat. Ovo nije maksimum Radničkog! Gledamo prvog narednog protivnika, OFK Beograd je kvalitetna ekipa. Ima tu ima mnogo igrača s dobrim karijerama, poput Rodića, Gobeljića, Pantovića, s kojim sam igrao u reprezentaciji. Nadam se da će u petak publika da dođe na stadion i bude uz nas. Sve je drugačije kad su tu navijači, da u nekim situacijama izvrše pritisak na protivnika, podignu nas kad treba – zaključio je Mijailović.
ŽIVKOVIĆ ME PREKOMANDOVAO NA DESNOG BEKA
U vitrinama, gde se nalaze medalje i pehari, postoje i oni namenjeni najboljim strelcima, koje je Marko osvajao kao klinac:
- Počeo sam kao napadač, ali me je usled povrede beka i u nedostatku zamene na toj poziciji Bratislav Živković prekomandovao. U poslednjoj liniji sam i ostao, kroz celu omladinsku školu i reprezentaciju. Malo sam onda igrao i štopera, da bi me Srđan Blagojević „poslao” u vezni red. Nije mi ni to strano, mogu da se potrudim da pokrijem svaku poziciju. Živković je osetio da mogu mnogo više da doprinesem kao bek, možda je bio u pravu, to nikada nećemo da saznamo. Ne žalim, nekad više volim da odbranim gol, nego da ga postignem.
S BRATOM NAJMANjE O FUDBALU
Porodica Mijailović s pravom nosi epitet - sportska. Markov brat Srđan, takođe, ima zapaženu karijeru, otac je nekadašnji igrač, kasnije i trener Sloge iz Požege.
- Verovali ili ne, s bratom najmanje pričam o fudbalu. Volimo da se družimo, igramo padel... Srđan ima dvoje dece, ja jedno, fokusiramo se na porodicu. Igrali smo jedan protiv drugog, čarki nije bilo, više – kad smo bili deca. Sa ocem je drugačije, tu je da isprati sve i najveći je kritičar. Uvek nađe minimum jednu grešku (smeh), ali zna i da pohvali. Roditelji su naša najveća podrška, trude se da pogledaju svaku utakmicu.
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.