Nastavlja dalje Ljubivoje u „Ličnim dokumentima“ kako je obožavao Duleta Savića i njegov art gol protiv Arsenala na Hajberiju, kako pamti Pižonov pogodak protiv Partizana kada je predriblao celu odbranu i ušao u gol, kako je gledao Belodedića, Jugovića, Deju i tu sjajnu generaciju, kako je ispratio prve utakmice velikih igrača Dejana Stankovića i Nemanje Vidića...
- Proredio sam odlaske na stadion, posebno kada je Rastko otišao. Mi smo bili poslednji „Cigani“ i najdraža parola koju smo imali bila je: „Mi smo Cigani, najjači smo najjači.“ Nama su svuda vikali Cigani. Nije bilo pogrdno, jer je bilo tačno. Nikada nisam voleo navijačko ime Delije, jer su mu kumovali Udba i kriminalci. Sebe i dalje zovem Ciganinom. Doduše jednim od tužnijih, samih Cigana na svetu, zato što su Cigani otišli, a Zvezda je takva kakva je i biće samo gora. Zauvek.
Nekome će se zaključak svideti, nekome ne. Ali to je Ljubivoje Tadić. Uvek bez dlake na jeziku.
Kompletan tekst možete da pročitate u štampanom broju Magazina Sportskog žurnala za 15. april. Ukoliko želite da se pretplatite na elektronsko izdanje Žurnala kliknite OVDE.
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.